Vijesti iz pakla

Piše: Emir Imamović

U zemlji u kojoj se svakoga dana neka budala sa izbornim legitimitetom odluči upisati u historiju, makar kao fusnota, neke važne, strašne vijesti, ostanu na marginama. A malo je toga što o Bosni i Hercegovini i dubini ponora u kojem se nalazi, govori kao te informacije sa rubova stranica i sa, bukvalno, ruba života.

Jebenih 150 KM

Mursel Ahmetspahić je iz Sanskog Mosta. Bavi se bodybuildingom i sudeći po fotografiji, nema više od trideset godina. Oženjen je, zaposlen, moguće je da ima djecu i pozvan je na Svjetsko prvenstvo u Sloveniji. Da bi uopće tamo otišao, pa još i sa razlogom – nije u sportu važno učestvovati, to je budalaština namijenjena gubitinicima, već pobijediti – treba mu, naravno, novac. „Meni za četiri mjeseca priprema treba 600 KM. Neko će reći, pa to nije veliki novac, ali za mene jeste, pošto jedini u porodici radim, a sponzor i klub su mi pokrili neke druge troškove. S tih 600 KM bio bih siguran putnik u Sloveniju, a i mogao bih se na pravi način posvetiti pripremama“, rekao je Mursel za klix.ba.

Hajmo ponovo: Mursel Ahmetspahić je dobio poziv za Svjetsko prvenstvo u bodybuildingu u Sloveniji i za četiri mjeseca priprema mu treba 600 (slovima: šest stotina) maraka. Ili, što stvarno nije teško izračunati, 150 (slovima: stotinu i pedeset) mjesečno. Mursel Ahmetspahić je, da i to ponovimo, zaposlen. Nije, naravno, ni najmanje bitno ni gdje ni šta radi. Ne postoji, odnosno ne bi smio postojati, posao od kojeg, ako ga se čestito radi, a ja niti malo ne sumnjam da se Mursel živ slomi, čovjeku ne ostane 150 maraka mjesečno za – hobi. Naravno, kada sve drugo plati, nahrani obitelj i još ima za trideset dana ljudskog života. Mursel Ahmetspahić je bosanski radnik i on nema, zaista nema, jebenih 150 maraka za bodybuilding!

Na stranu sada činjenica da bi bilo najnormalnije da potencijalnog učesnika Svjetskog prvenstva financira općina, kanton, entitet, država, ma svi redom, i to sa puno više od stoje i pol. Bio bi to, pored svega ostalog, daleko pametnije uloženi novac od plaćanja gladimudana koji – i tu je, što mi nije ugodno priznati, Fahrudin Radončić u pravu – mimo politike ili poslova dobijenih zbog stranačke pripadnosti, u životu nisu zaradili za hljeba. To što ni Radončić bez Izetbegovića ne bi imao ni za zakrpe na sakou u kojem se ukazao uoči rata, neka na kratko bude prešućeno. Mursel Ahmetspahić, međutim, moli 600 maraka. Ni pfeninga više. Da ode na Svjetsko prvenstvo, tamo bude drugi, prvi, osmi, dvadeset šesti, neki po redu, vrati se u Sanski Most, prespava, pa ujutru opet na posao od kojeg neće zaraditi toliko da mu 150 maraka ostane za dizanje tegova.

„Ne želim biti bezobrazan i tražiti više novca, kad je to ono što mi je potrebno“, rekao je Mursel. Radnik iz Bosne i Hercegovine. Jedan od onih na čijoj skromnosti i poštenju kvasaju poslijeratne elite, bahata bagra kojoj stotinu i pedeset maraka mjesečno ne može biti ni za novina u kojima gledaju svoje slike, pa im se duša širi dok čitaju kako im legendi, pored imena i prezimena, piše: predsjednik, dopredsjednik, član, kurac, palac, ministar.

Objesio se nakon otkaza

Mohamed Bouazizi je imao dvadeset šest godina, želio je prodavati voće na ulici u Tunisu. Lokalna administracija ga je, o kako to samo poznato zvuči, maltretirala sa papirima za ono, dozvolama za ovo, a on nije imao novca za mito: plaćanje onoga što mu, svakako, po zakonu pripada. I to, je li tako, zvuči poznato. Baš poznato. Mohamed Bouazizi se iz očaja spalio. Demonstracije u znak solidarnosti sa nesretnim i nesuđenim uličnim trgovcem, smatraju se početkom Arapskog proljeća, revolucije o kojoj se može reći svašta, ali se ne može poreći da su je, kako – tako, iznijeli gladni i umorni. Siti jedino vlastite bijede.

Jasmin Lukavačkić iz sela Dobošnica je imao dvadeset dvije, igrao je amaterski nogomet i radio. Do jednom. On, Jasmin Lukavačkić se objesio nakon što je izgubio posao! Mater ga je jednog jutra našla kako mrtav visi.

Jasmin sigurno nije imao neki posao za poželjeti. On, uostalom, takav nije ni tražio. Tražio je samo da radi. Ni plata, ne treba sumnjati, nije bila vrijedna njegovog rada: kao Murselova ili manja. Jasmin se, međutim, osjećao kao – čovjek. Sam je mogao kupiti dopunu za mobitel, platiti ponekad kafu u nekom kafiću, donijeti ručak... Ponekad bi obnovio i garderobu na kakvom buvljaku sa radioaktivnim majicama i rubljem od plastike. Živio je kao i drugi, čestiti bosanski svijet.

Nisu Jasminu trebale ni godine ni prateće iskustvo da zna kako se u Bosni i Hercegovini sve dobro već desilo i da jedino što može biti jeste da bude još gore. Mlad i umoran od muke, jednog dana je dobio otkaz. Možda je trebalo nekome zaposliti bratića, možda je radio kod jednog od onih biznismena koji u svoju zaradu računaju i plate što ih duguju radnicima, možda stvarno više za njega nije bilo posla, kao što ga nema za još pola Bosne i isto toliko Hercegovine... Nije to, međutim, važno. Jasmin Lukavačkić je umro sa dvadeset i nekom, sit jedino života. Kao i Mohameda Bouazizi. Samo što Jasmin nikada neće biti ličnost godine magazina Time, niti će sa njegove dženaze krenuti makar desetominutni marš gladnih. Sa ruba novina i portala, Jasminova fotografija će preći na stranice sa osmrtnicama i za četrdeset dana će za njim plakati najbliži. Ostali će se i dalje patiti.

Za milion problema u zemlji posljednjih stvari možda stvarno nema nikakvog rješenja. Za neke, međutim, ima. Nismo mi, laže ko drugačije kaže, toliko siromašni koliko je novac loše raspoređen. I neće nam svanuti sve dok radnici poput Mursela mole i djeca poput Jasmina umiru od muke. Kada, jer drugačije izgleda ne ide, prvi budu otimali zarađeno, a drugi počnu vješati svu onu stoku koja se preko naših leđa i na silu hoće upisati u historiju, možda počne svitati. U prenešnom značenju naravno. Mislim na otimanje i vješanje...

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba