U potrazi za vizijom

Piše: Nidžara Ahmetašević, Manjine.ba

Ove sedmice u hotelu Evropa u Sarajevu održana je međunarodna konferencija o iskustvima BiH koja se mogu prenijeti na Siriju. Istovremeno u hotelu su se sastali i predstavnici nevladnih organizacija okupljeni oko kolacije „1. mart“, pa borci protiv korupcije, pa neki koji se bore za ljudska prava. Možda je bilo još sastanaka, ali ova tri sam uspjela staviti u jednu sliku u kojoj se miješaju blato i kaljež sa ulica, sa mirisom luksuznog hotela, nevladinog sektora i politike (dvije kategorije koje se nekada stapaju u jednu).

Okvir na sliku stavila sam kada je Bassima Kodmani, učesnica konferencije o Siriji, pitala kakvu su viziju za svoju zemlju imali domaći političari koji su učestvovali na pregovorima u Daytonu. Bolno se bilo podsjetiti da, osim borbe ko će dobiti koji komadić tla kojim će vladati, nije tu bilo neke vizije, a još gore je što je nema čini mi se ni danas.

Ne samo da viziju nemaju političari, nego ni većina građana koji se, apsurdno, osjećaju komotno dok žive zarobljeni u svoje i tuđe strahove i frustracije, bez želje da stvarno zastanu i kreiraju sebi, barem u glavi neku viziju života koji je barem približno sretan.

Oni koji mi kao viziju poturaju priču o jedinstvenoj, multietničkoj i šta ja znam kakvoj državi, bojim se, ni ne znaju šta je vizija jer to je naprosto osnova o kojoj smo već odavno trebali prestati da govorimo, i da počnemo da živimo u državi kakvu imamo i da je pravimo boljim mjesto za sve nas.

U SAD predsjednički kandidati obavezno u predizbornoj kampanji predstave svoju viziju zemlje. Govore zatim oni o ekonomskom prosperitetu, dobrom obrazovanju, miru, vladavini ljudskih prava i ko zna čemu sve ne, uglavnom redaju snove koje obećavaju da će pretvoriti u realnost. Tako je slično u većini zemalja u Europi, pričaju o viziji i u Aziji, valjda i u Africi, valjda i u svemiru ako tamo ima života, ali ne u Bosni gdje me političari dave pričama o ustavnim promjenama, izbornim zakonima, popisima, nacijama…

Onda sam vidjela da na izborima u tim tamo nekim zemljama, svoju viziju imaju i građani. Porede je sa onom koju imaju kandidati, i onda traže čija vizija je najbliža onom što oni imaju u svojoj glavi, glasaju za onog kandidata čija su obećanja najbliže onom o čemu sanjaju, i nadaju se najboljem. Pa možda se nešto promijeni u realizaciji, možda se nešto pokvari, nešto popravi, ali ima neka vizija i svi zajedno onda rade na njenom ostvarenju.

Mi, kako nemamo viziju budućnosti, smo prisiljeni da stalno visimo u prošlosti i ponavljamo ista pitanja na koja ne nalazimo odgovore, a i kada na neko nađemo, to ništa ne znači, jer uskoro shvatimo da smo pogrešno formulisali pitanje i da je to dogovor koji nam ništa ne znači.

I onda sam, na putu do kuće, pokušala razmisliti kakva je to moja viziju zemlje u kojoj živim. Svašta sam namislila dok sam gacala po lokvama nastalim u rupama na pločnicima glavne ulice u Sarajevu, izbjegavajući da me poprskaju ili zgaze na prelazima, sklanjajući se od prljavih gladnih pasa, ali bojeći sivi dan osmijesima na licima prolaznika.

Ustvari je to neka prilično skromna vizija, čini mi se na kraju. Za sada samo da budemo sigurni, barem djelimično sretni, u zemlji u kojoj ćemo svi raditi na općem dobru, razmišljajući i o ljudima i o okolišu, i smišljajući kako da nam bude bolje sutra.

Od vizije me udaljio snijeg koji mi je sa nekog krova pao na glavu, i povratak u realnost u kojoj su političari bez vizije, kao i nevladin sektor dok se sastaje u skupim hotelima i planira revolucije i život u granicama strahova kojih nećemo da se oslobodimo. Vizije ostavljamo, valjda, onim izvan tih granica.

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba