Težnja za dominacijom

Piše: Ivan Lovrenović

Jedna od konstanta bosanskohercegovačke povijesti jest težnja za socijalnom, političkom i kulturnom dominacijom jedne od nacionalnih grupa nad ostalima. U velikim povijesnim amplitudama ta težnja jest mijenjala pojavne oblike, ali se ona sama mijenjala nije. I današnja drama koju ova zemlja proživljava, prvi put kao međunarodno priznat politički subjekt, može se gledati u tom svjetlu. Sudbonosno pitanje novoga političkog ustrojstva, u zamjenu za Dejtonski ustav, zapravo se svodi na ovo: može li se zajedničkom voljom političkih predstavnika u Bosni i Hercegovini pronaći i primijeniti takav demokratski model koji će omogućiti istinsku jednakost svih ljudi, svih nacionalnih grupa i njihovih kultura, te napokon historijski skinuti s dnevnoga reda težnju za dominacijom jednih nad drugima i strah koji iz toga proizlazi.

Vladajući i „štićeni“

Kratki pregled povijesti odnosa dominirajućih i podvrgnutih u Bosni i Hercegovini opravdano je započeti s uspostavljanjem islamsko-orijentalnoga tipa države i vlasti, nakon turskoga osvojenja Bosne i Hercegovine u XV/XVI stoljeću, jer su prethodna povijesna razdoblja prestala biti formativna u današnjemu političkom smislu.

U otomanskome imperijalnom sustavu, zasnovanome na islamu kao državnoj religiji, punopravni građani bili su muslimani, dok se drugima (respective, pripadnicima monoteističkih religija, u Bosni pravoslavcima, katolicima i Židovima), uz plaćanje posebnih poreza, priznavao drugorazredni status toleriranih, „štićenih”. U dugim stoljećima, kako je padala moć i tamnio sjaj Imperija, ovaj odnos je u Bosni i Hercegovini doživljavao stalno degradiranje, osobito kroz sve veće bogaćenje i silničko osamostaljivanje muslimanske veleposjedničke klase, praćeno sve težim socijalnim i životnim položajem inovjerne raje. Odnos pravoslavaca i katolika u otomanskom razdoblju, iako su bili jednako potčinjeni, također nije bio lišen dominacijskih pretenzija. Najprije, postojala je stalna težnja pravoslavnih vladika da pred turskim sudovima isposluju potpuno podlaganje katolika pod svoju crkvenu vlast. Po uobičajenom postupku, Turci su odobravali vođenje takvih parnica, dok ne bi od obojih utjerali dobre novce, a onda bi presuđivali po najvišim carskim ispravama, koje su, ipak, uvažavale zasebnost katoličke zajednice i obreda, zahvaljujući ispravama i upornosti bosanskih franjevaca. No, na stvaranje antagonističkoga odnosa utjecala je, s druge strane, svakako i akcija papstva na „sjedinjenju” crkava (intenzivirana nakon reformacije i Tridentskoga koncila), što je Srpska pravoslavna crkva nužno doživljavala kao životnu opasnost, a i turska vlast gledala prijekim okom, jer je za nju Rim bio neprijateljsko središte.

Nacije u modernom dobu

Pod austrougarsku vlast Bosna i Hercegovina, dakle, ulazi 1878. godine s već odavno profiliranim i umnogome antagoniziranim etničko-konfesionalnim grupama, s golemim iskustvom u nametanju dominacije, još više u njezinom podnošenju. Nova vlast u početku je favorizirala katolike-Hrvate, tražeći u njima oslonac za svoje učvršćenje u Bosni i na Balkanu, pa su se muslimani-Bošnjaci i pravoslavci-Srbi našli u podređenom položaju. No, ubrzo je austrougarska administracija napustila taj kurs u potrazi za izbalansiranim pristupom. Izraz toga traženja bila je koncepcija integralnoga bosanstva (Benjamin Kallay), kao kabinetski osmišljen ali zaludan pokušaj da se spriječi oblikovanje triju modernih nacionalnih identiteta – srpskoga, hrvatskog i muslimanskog/bošnjačkog.

U Kraljevini Jugoslaviji, napravljenoj na razvalinama Otomanskoga i Habsburškoga Carstva, dominirajuća nacija bili su Srbi, pa tako i u Bosni i Hercegovini, a srpsko-pravoslavni elemenat bio je i temelj na kojemu je počivalo jugoslavenstvo kralja Aleksandra, kao projekt koji je imao biti ideološka „armatura” monarhije.

U kratkotrajnoj Pavelićevoj marionetskoj NDH, s apsolutnom dominacijom Hrvata, Bosna i Hercegovina bila je zbrisana kao povijesno-teritorijalna politička jedinica, muslimani-Bošnjaci proglašeni sastavnim dijelom hrvatske nacije kao vjerska skupina, a Srbima je namijenjeno trostruko „rješenje”: asimilacija (putem obraćenja u katolištvo), izgon u Srbiju, fizička likvidacija. Podvrgnuti sankcijama „zakona o rasnoj čistoći”, nemilosrdno su istrijebljeni Židovi.

Nova linija podjele

S dolaskom komunističke Jugoslavije odnos dominirajućih i podvrgnutih doživljuje jednu važnu promjenu. Ona se događa zbog strukturalno novoga ideološkog tipa vlasti, i osobito je vidljiva u Bosni i Hercegovini. Vlast i država sada više nisu zasnovani na jednoj privilegiranoj vjeri ili naciji, nego na – radničkoj klasi i njezinoj „avangardi”, Komunističkoj partiji. Linija razlikovanja između onih koji dominiraju i onih koji su im podvrgnuti sada je položena na drukčiji način. Stvara se jedan novi kolektivni nad-identitet, ne više vjerski/etnički/nacionalni, nego klasno-ideološki (komunisti, članovi Partije), s time da njegovi pripadnici dolaze iz svih nacionalnosti. Taj novi kolektivitet je vladajući, a stari vjersko-nacionalni kolektiviteti su mu podvrgnuti, u principu svi jednako.

Višenacionalnu strukturu Jugoslavije pokušali su komunisti u prvome razdoblju njezine historije nadomjestiti specifičnom lokalnom formom internacionalizma – (nad)nacionalnim jugoslavenstvom i ideologijom bratstva i jedinstva. Pokazalo se, ipak, da je višenacionalna struktura, sa svim svojim povijesno, kulturno i jezično uobličenim različitim elementima-identitetima, prejako ukorijenjena, pa je u drugome razdoblju, od polovice šezdesetih godina Dvadesetoga stoljeća, u Bosni i Hercegovini napuštena ideologija jugoslavenstva u korist formule nacionalne ravnopravnosti i zajedništva, što je koincidiralo sa snažnim protivljenjem iz jugoslavenskih republika ekonomskom i administrativnom centralizmu Beograda i srpskom kulturnom unitarizmu. U Bosni i Hercegovini taj novi kurs službeno je promoviran od 1966. godine, kada su na poznatoj Mostarskoj partijskoj konferenciji vladajući komunisti samokritički analizirali i osudili dotadašnje zanemarivanje nacionalne ravnopravnosti (mahom na štetu Hrvata, osobito u Zapadnoj Hercegovini, i Muslimana) u svim sferama društvenoga i političkog života. Do tada potisnuta i zaboravljena, snažno je oživljena politička tradicija ZAVNOBiH-a (sa znamenitom formulom o Bosni i Hercegovini kao „ni srpskoj, ni muslimanskoj ni hrvatskoj, nego i srpskoj, i muslimanskoj i hrvatskoj zemlji”), a ubrzo je uslijedilo i službeno priznavanje muslimanske nacije.

Unutarnji ideološki paradoks toga procesa sastojao se u tomu što se, kroz institucionalno priznavanje i pozicioniranje etničkih identiteta, u ideološkom monolitu komunizma neizbježno pojavilo napuknuće u formi etnokomunizma i u liku etnokomunista, što je, s druge strane, bilo povezano s borbom za jačanje vlasti i utjecaja – kako u međurepubličkim borbama na nivou Jugoslavije, tako i među pojedincima i grupama na unutarnjem planu u Bosni i Hercegovini.

Novo slično starome

Pad komunizma i raspad Jugoslavije donio je u Bosni i Hercegovini svojevrstan povratak političkoga legitimiteta etnijama/nacijama, i vlast zasnovanu na njemu. Pod tim zastavama vođen je i rat 1992-1995, koji je još jedanput pokazao krvavu i ubilačku potenciju sadržanu u težnji za nacionalnom dominacijom. Sasvim naročit poslijeratni bosanskohercegovački fenomen, proizveden kao zakonomjerna posljedica vrste rata i načina na koji je (ne)završen, jest pojava umnogostručene sheme dominacija-potlačenost.

Evo grube skice: u Republici Srpskoj nacionalna dominacija srpske nacije nad bošnjačkom i hrvatskom, u Federaciji BiH na razini entiteta dominacija Bošnjaka i Hrvata nad Srbima, i Bošnjaka nad Hrvatima, u pojedinim kantonima dominacija većinske nacije nad manjinskom, već prema konkretnim brojčanim i političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka, a na razini države – slika u kojoj se nadbijaju dva podjednako formatirana nacionalna bloka, bošnjački i srpski, uz Hrvate kao statiste, kojima političku ulogu „trećega”, konstitutivnoga, omogućuje tek slovo Dejtonskoga sporazuma.

(U slijedećem nastavku: Trokut straha u podijeljenom društvu)

Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: lovrenovic@radiosarajevo.ba