Svi sa ulice

Piše: Emir Imamović

Zavodljivo li je to, majku mu, i to toliko da se i pametnim ljudima omakne da građane Bosne i Hercegovine pozovu na ulice. Naravno, ne u šetnju, razgledanje izloga ili olajavanje prolaznika, već na proteste kojima bi trebalo... I tu počne problem.

Lako je, baš lako, zamisliti revoluciju u našim sokacima, a nije problem naći i prigodan datum. Evo, recimo, jučer je bio idealan dan za bunu građana države koja je već devetnaest godina nezavisna. Moglo je, ali eto nije, stotine hiljada onih što ne rade, pa još toliko onih što rade, ali ne primaju plate, penzionera kojima je od života jedino skuplje umrijeti, studenata čije će diplome vrijediti za držati na zidu nakon stavljanja u okvir, invalida...izaći na ulice od Bijeljine do Gruda, od Bihaća do Trebinja. No, dobro, kada motiva ne nedostaje, prilika se uvijek nađe.

Možda će, dakle, jednoga dana TV dnevnik početi snimcima iz Sarajeva u kojem desetine hiljada ljudi traži poništavanje proteklih izbora – vlast ćemo, možda, imati do proljeća 2011, ali hidžretske – radikalne mjere borbe protiv siromaštva, socijalnu zaštitu, ovo, ono. U Banjoj Luci, vidjet ćemo već u drugom prilogu, desetine hiljada protestanata traži ostavke Vlade i predsjednika, zagovara nove izbore, insistira na radikalnim mjerama borbe protiv siromaštva, želi bolju socijalnu zaštitu. E onda će, drugi dnevnik će, očito, trajati do trećeg koji neće završiti do sutrašnjeg prvog, ići prilozi iz Mostara, Brčkog, Širokog Brijega, Zavidovića, Aleksandrovca, Zenice, Istočnog Sarajeva. I tako iz noći u noć. Ono što se činilo kao još jedno isprazno šetanje, uzvikivanje parola i razbijanje ponekog prozora, preraslo je u dane bosanskohercegovačkog gnjeva. Demonstranti spavaju na ulicama i trgovima, policija ne izvršava naređenja, CNN snima priloge, Reuters i AP pune naslovnice New York Timesa i Guardiana fotografijama izmrcvarenih i odlučnih radnika svih naših propalih tvornica, na You Tubeu se u ritmu antibiotika – svakih šest sati – pojavljuju amaterski snimci ujedinjenih u bijedi i odlučnosti da se iz bijede izađe. Iz zemlje odlaze oni što su je devetnaest godina rasturali, u krcatim avionima tajkuni sa više miliona na računima nego riječi u fondu, jedni drugima sjede u krilu dok lete bilo gdje, samo što dalje. Tako, eto, narod pobjeđuje one što ih je birao.

Kraljevi trgova i ulica, vođe što ih je rodila revolucija, vodeći računa o tome da BiH nije ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska, već svačija, formiraju vladu nacionalnog spasa, pokušavaju uvesti kakav-takav red i dogovoriti se šta raditi. Nema, znaju, revolucije koja je samo protiv nečega, već uvijek mora biti i za nešto. Na trgovima se više ne spava, u škole se opet ide, policija čega da joj neko izda neki nalog, komunalci čiste tragove borbe – papire masne od pite, plastične boce i opuške; Biljana Jandrić objavljuje kako je jedna žena sa Alifakovca rodila trojke prvoga dana pobjede i nazvala ih Ivica, Marko i Enes; Avaz ima prinudnu upravu i prevedeno ime; Dino Merlin nema kome otići po putni nalog za Eurosong; dnevnici traju sve kraće...

Zavodljivo li je, rekoh li, i lako, baš lako, zamisliti revoluciju u našim sokacima, a nije problem naći i prigodan datum. Može, recimo, deveti maj. Samo...

„Mislim da mi moramo znati nekakav ustavni okvir, imati smjernice kakvu Bosnu i Hercegovinu vidimo“, kaže A. S., tridesetpetogodišnji inženjer bez zaposlenja iz Sarajeva, poznat po tome što je prvi ušao u kabinet predsjednika Vijeća ministara i pred kamerama pocijepao kalendar sa logom neke austrijske banke.

„Svakako“, slaže se J. K., dvadesetdevetogodišnji ljekar iz Banje Luke, dojučerašnji čuvar parkinga Hotela „Bosna“, proslavljen nakon što je sve pepeljare iz zgrade Vlade RS-a podijelio narodu.

„Apsolutno ste u pravu“, potvrđuje M.R., četrdesetogodišnji umirovljeni pukovnik HVO-a iz Ljubuškog, vođa ustanika pred kojima je, skriven ispod nikaba, pobjegao Dragan Čović.

„Dakle“, nastavlja sarajevski Ernesto, „jasno nam je da entitetsko uređenje ne vodi nigdje“.

„Postojanje Republike Srpske je za nas razlog postojanja i Bosne i Hercegovine“, kaže banjalučki Che.

„Jedino kroz treći entitet Hrvati mogu ostvariti prava koja im pripadaju kao konstitutivnom narodu“, dodaje Guevara iz Ljubuškog.

I tako, eto, nije prošlo ni tri dana, a oni što su tek otišli kućama, opet idu na barikade. Samo što sada umjesto pite i transparenata nose puške. Dnevnici traju k'o januar, Evropska unija izražava zabrinutost, odbjegli lideri izabrani na posljednjim izborima zasjedaju u Berlinu, tajkuni organiziraju humanitarne koncerte za pomoć „našima“, a onda drugima prodaju naftu i metke. Građani Bosne i Hercegovine, nakon što ih vezivala bijeda, sada su udruženi u onome u čemu su još jedinstveniji – gluposti. Naravno, CNN snima priloge, Reuters i AP pune naslovnice New York Timesa i Guardiana fotografijama izmrcvarenih i odlučnih ratnika, na You Tubeu se u ritmu antibiotika – svakih šest sati – pojavljuju amaterski snimci borbi. Iz zemlje odlaze oni što imaju gdje, u krcatim avionima jedni drugima sjede u krilu i tako, eto, narod potvrđuje da je jednako važno znati protiv čega se, kao i za šta se, ali tačno, bori.

Krajnji domet države u kojoj se većina, značajna, ogromna, većina njenih žitelja ne može usaglasiti oko prošlosti, niti dogovoriti oko budućnosti, jeste da – postoji. Porediti BiH sa bilo kojom drugom zemljom, očekivati da se globalni procesi, od tehnološke do socijalne revolucije dese i nama, je, prosto, infantilno. Uostalom, da te neke prave, daleke države danas imaju nas ovakve kakvi smo – svi koji su, a nije ih malo, vodili BiH u rikverc su, naime, legalno birani na poštenim izborima! - ne bi sastavile ni devetnaest dana, a kamoli devetnaest godina. I zato: domovino, sretan ti Dan nezavisnosti. Imati građane kakve ti imaš, a izdržati skoro dvije decenije – nije ni malo ni lako.  

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba