Sumrak novinarskih idola

Piše: Vuk Bačanović

Bivša premijerka Ujedinjenog Kraljevstva Lady Margaret Thatcher je prije nešto više od tri decenije izgovorila famoznu rečenicu: “Ne postoji nešto takvo kao društvo!”.

Iako su političke revolucije u arapskom svijetu, demonstracije, pobune i neredi u Grčkoj, Španiji i samoj Engleskoj, odavno demantovale nadmenu eksponenticu (neo)liberalnog kapitalizma, ovu mantru i dalje slušamo od svakog seminarskog liberala, NVO priučenog zaštitnika ljudskih prava, ili malograđanskog elitiste. Nema društva! Postoje samo pojedinci i njihovi interesi!

U (ne)društvu Tacherinih učenika, onima koji nisu ti famozni „pojedinci“, ostalo je samo da budu projekcije tuđih nezajažljivih apetita. Da budu „slobodni“ u mjeri u kojoj to dozvoljavaju ambicije onih koji gaze i preko mrtvih da bi ih ostvarili! Svako ima „slobodu“ da se pridruži „slobodnima“, pa će i on biti famozni „neko“! Barem wannabe buržuj, kako bi komplekse vlastitog neuspjeha liječio u borbi za neko bolje društvo bez društva.

Još u 19. vijeku je omrznuti i obezvrijeđeni Karl Marx pisao o posljedicama ovakvih 'trendova' na ljudsko društvo. „Buržoazija je“, pisao je Marx u Komunističkom manifestu, „sa svih dotada dostojanstvenih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetiteljski oreol. Ona je lekara, pravnika, sveštenika, pesnika i naučnika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.“ Egzistencija najamnog radnika ovisi o najmu, tačnije o onome ko taj najam, u skladu sa svojim interesima, obezbjđuje.

U kontekstu aktuelnih rasprava o istjerivanju Zije Dizdarevića iz Oslobođenja, dodajmo ovom Marksovom spisku i novinara. Ovaj skandal zapravo nije nikakva novina u bh novinarstvu da bismo mu posvetili pažnju na način na koji to rade klanovska udruženja profesionalnih zgražatelja i licemjernih moralizatora. Otkaz Dizdareviću se savršeno uklapa u interesnu spregu „tranzicijski kontroverzni biznismen – političar – novinar“ , koja stoji svake istaknute „istine“ pročitane u većini novina u BiH i svijetu. Kako je to objasnio engleski književnik i politički aktivist George Monbiot: „Novine ne smiju objaviti da je njihova svrha ventrilokvizacija interesa multimilionera; one se moraju predstavljati kao glas naroda.“

Ekskluzivni primjeri te sprege u BiH, nisu, međutim, samo gazde Hilmo i Mujo Selimović i glavna i odgovorna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović. Dizdarević je očigledno izbačen jer je narušio lanac komandovanja i splet interesa u kojima je alternativni hodža Hafizović očigledno dobro kotirao i još uvijek kotira. Ništa čudno za BiH, u kojoj je odavno poznato da svaki gazda i svaki urednik mora klerika za trku imati, pa makar ovaj proklinjao genetiku određenog naroda od 13. vijeka pa naovamo.

Hafizoviću se slično dopuštalo i u starim 'predoslobođenjskim' Danima, u kojima je hladno, (bez ikakve uredničke intervencije), mogao napisati skandalozne retke o svojoj iranskoj turneji: da su ga „zaboljeli dlanovi“ od aplaudiranja Mahmudu Ahmadinedžadu. Ako vas pamćenje dobro ne služi, to je predsjednik u čijoj državi homoseksualce vješaju čeličnim kablom, žene kamenuju zbog nevjerstva, a demonstrante masakriraju kada protiv toga pokušaju demonstrirati.

Nedovoljno 'skandalozno'? A kada je na naslovnici istog magazina osvanuo i lider prijateljske države Moammer el-Gadhafi u društvu sa Harisom Silajdžićem, budući da su neki od kontroverznih biznismena, koje je dotični „pazio“, investirali u libijsku bijedu? Gadhafi, prisjetimo se ponovo, nije postao diktator-ubica preko noći. Decenijama prije aktuelne pobune, ovaj je lider prijateljske zemlje terorisao i masakrirao političke protivnike. Nečuveno? Šokantno? Skandalozno? U istoj mjeri u kojoj je i rezidencija reisu-l-uleme Mustafe Cerića (hodže u sprezi sa drugim novinama) postala Gadhafijev vakuf. Kritičari su se, u svakom smislu i pravcu, izjednačili sa metom svojih kritika.

Slične primjere bismo mogli navoditi do beskonačnosti. Međutim, navedeni slučajevi ponajbolje svjedoče kako hodže, popovi, liberali, 'savjesni' popravljači društva, moralne vertikale i gromade, akademici, lojalni uposlenici, umišljeni mislioci i diletantski intelektualci, šefovi i oni koje oni maltretiraju, kaparisani i 'slobodni' novinari i ini malograđanski sentimentalci, shodno protoku kapitala, naposljetku završavaju u istom košu. Onom koji su spleli tacherovski (neo)liberalni interesi pojedinaca u društvu bez društva.

Zalud svi ideali! Zalud samoubjeđivanje da se pod takvim okolnostima može raditi 'pošteno' i u skladu sa savješću. Takve iluzije sam i sam gajio kao mlad i neiskusan novinar, bolje reći mlado i neiskusno tele, koje je vjerovalo da će dobre namjere preokrenuti stvari na bolje. Sada su, konačno, svi idoli smrskani u prah!

„Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima“, pisao je u 19. vijeku omraženi Marx, a čije riječi i dalje odišu svježinom, savremenošću i surovom tačnošću.

Čizma lažnog ljevičara ili liberala, odnosno 'građanina' za vratom nije ništa udobnija od one konzervativca ili alternativnog/nealternativnog popa/hodže. Tlačenje, izrabljivanje i potčinjavanje ne proističu iz različitih ideologija, već one iz njih kako bi ih opravdale i učinile normalnijima i poželjnijima. Kako bi, dakle, bilo da potčinimo i potom uklonimo uzroke?

Lady Thatcher, kao i domaćim thatcherijancima, možemo samo poručiti sljedeće: Vaše društvo bez društva je na umoru! Borba za društvo slobodnih je sve očiglednija i neibježnija! Istorija nije (kako ste varali generacije) završila! Ona je tek je počela!