Sumrak idola

Piše: Emir Imamović

„Ja sam za SDP i to nit sam krio, nit mislim mijenjati“. Tako je, eto, Bakir Hadžiomerović rekao Sulejmanu Tihiću kada su se jednom slučajno sreli u nekom sarajevskom restoranu – u Golf klubu, da preciziram – u kojem je urednik političkog magazina 60 minuta sjedio sa Zlatkom Lagumdžijom i Željkom Komšićem, a predsjednik SDA čekao nekoga. „Je l' to Bakir vodi SDP ili SDP vodi 60 minuta?“, pitao je, tako barem kaže, tada Tihić.

“Bakir Hadžiomerović je neka vrsta medijskog Robin Hooda. Je li Robin Hood pitao drugu stranu šta misli? Legendarni junak je postao to što je postao kada je vidio da društvo ne funkcionira”. Tako je, eto, bard bosanskohercegovačkog novinarstva Hamza Bakšić pisao o Bakiru Hadžiomeroviću u onim godinama kada su medijski čistunci kritizirali najgledaniji TV magazin, jer, zaboga, u prilozima nema druge strane: golih bandita koji su, ako bi im se pružila prilika, razbijali kamere umjesto da u njih govore.

Desilo se sve što nije trebalo

„Federalna televizija kao najutjecajniji medij nije, ponajviše zahvaljujući Hadžiomeroviću, servis protokola državnih institucija i tribina stranačkih lidera, nego ponedjeljkom – i još poneku minutu ostalim danima – skoro pa neovisna služba za istrage organiziranog kriminala, ratnih zločina i svega zbog čega se u Europi ide u zatvor, a u Bosni i Hercegovini u parlament”, tako je, eto, Novi list pisao o Bakiru Hadžiomeroviću i njegovoj emisiji, povodom osam godina od prvog emitiranja tog showa.

Snimak Slobodana Vaskovića, donedavnog saradnika 60 minuta, nastao 12. jula 1995. godine u Potočarima, sasvim je nevažan za priču o nekada najboljem TV programu u Bosni i, bez svake sumnje, najboljem političkom elektronskom magazinu u posljednjih dvadesetak godina. Naime, sve što nije trebalo, već se desilo Bakiru Hadžiomeroviću i njegovoj emisiji, onoj zbog koje je sve do ljeta prošle godine ponedjeljak bio, prvo, dan za 60 minuta, pa tek onda prvi radni u sedmici. I zbog koje je, od izborne kampanje prošle godine, do evo dana današnjeg, ponedjeljak samo dan između nedjelje i utorka.

Velika novinarska i televizijska priča završila je puno prije nego će neko – Haag, site Patriotske lige, Bakir, udruženje pčelara… - objaviti video na kojem onaj davni Vasković maltretira bošnjačkog civila jednako temeljito kao što je ovaj novi Slobodan istraživao veliku pljačku Srba. Samo što, naravno, serija istraživačkih priloga ne poništava i ne ublažava jedan istražni iz Potočara, kao što ni taj jedan istražni, makar se na posao došlo tenkom, ne poništava seriju istraživačkih priloga iz vremena kada je Vasković bio, prvo novinar, pa onda Srbin.

Šutanje nokautiranog Vaskovića

Ljigavo je i baš gadljivo pratiti one što danas šutaju Vaskovića nokautiranog vlastitom biografijom ili koriste njega da bi Bakiru Hadžiomeroviću rekli ono što su, možda, mislili uvijek. Pri tome je časnih izuzetaka, principijelnih kritičara kojima stav nije ovisio o Hadžiomerovićevoj slavi ili rejtingu gledanosti emisije i čaršijskoj slavi njenih autora, malo kao i uvijek: svi mogu stati u studio 60 minuta, bez da se guraju. I svi, dobro skoro svi, imaju Bakirov broj telefona. Kao i on njihov.

Velike je i važne stvari napravio Bakir Hadžiomerović – i Damir Kaletović, Sanjin Bećiragić, Avdo Avdić, Anisa Šetka, Arijana Saračević-Helać, pa, da se ne lažemo, i Slobodan Vasković - otkako je prvi puta rekao: “Dobro veče poštovani gledaoci. Gledate magazin 60 minuta”. Taj sat – dobro, nikada nije 60 minuta u bosanskom vremenu bilo punih sat vremena – okrenuo je bosansko televizijsko novinarstvo naopako, vrativši ga, barem ponedjeljkom, tamo gdje mu je mjesto. Dok se većina TV produkcije sastojala od žena na kaučima koje ne mogu izgovoriti “č” ni kada se napnu i kravatiranih muškaraca što ni danas valjda ne znaju da se ne kaže Presjeništvo; dok je javna televizija bila istureno odjeljenje protokola državnih i entitetskih institucija; dok su se vođama gangova maskiranih u političke partije postavljala krucijalna pitanja: “Odakle ljubav prema poslu kojim se bavite?”; 60 minuta je, u početku, bila elektronsko izdanje Slobodne Bosne i Dana iz njihovih naboljih godina, da bi vremenom ta redakcija zatvorila trougao svega što u bosanskom medijskom prostoru vrijedi. Radeći, što nije za zanemariti niti za prešutiti, u kamenom televizijskom dobu.

Istina, bilo je tu, za sve one godine – rekoh li: ovo što se sada zove 60 minuta se, ustvari, lažno predstavlja – pogrešnih procjena, krivih sagovornika, priloga napravljenih kao za radio sa slikom, egzibicija sa kadriranjem i novinarskim stand up-ovima, ali su žestok sadržaj i utjecaj bili i važniji i veći. Do jednom.

Dok novinar nema svoju vlast

“Istina je pristrasna”, kaže Slavoj Žižek. I jeste: u filozofiji, možda, uvijek, a u novinarstvu sve do onoga trenutka dok novinar nema svoju vlast. Dok odnos funkcionira u prirodnom poretku sukobljavanja onih što imaju moć i onih koji primaju platu da otkrivaju zloupotrebu te iste moći. Baš je tako i to godinama – minus ono malo vladavine Alijanse za promjene – bilo sa emisijom 60 minuta i svima onima koje je jezikom ulice – samo njega bagra razumije – razotkrivala ekipa predvođena Bakirom Hadžiomerovićem. Za nagradu su dobili dvjesto, tristo cehovskih nagrada i tonu i pol prijetnji. A onda je, jebi ga, čovjek koji je poslao valjda najogavnije moguće prijetnje Bakiru Hadžiomeroviću postao “gospodin Fahro” i poslije je sve bilo moguće. Pa i to da Bakir Hadžiomerović ne vidi kako je već poslušao savjet o kojem piše u nedavno objavljenom tekstu: “Prije nešto više od godinu dana zapisao sam da me uvrede kojim sam gotovo svakodnevno izložen od ’anonimnih analitičara’ na internet portalima posebno ne dotiču osim u kontekstu puste želje da saznam - šta je to u ljudskom biću što ga tjera krvoproliću, odnosno gdje sam to strašno zgriješio pa da me svaka iskompleksirana šuša vrijeđa k'o zadnju budalu? A onda mi je odgovor na to teško pitanje ponudio čovjek od kojeg sam se tome najmanje nadao: ’Sve ti to ide u rok službe! Hoćeš biti tv zvijezda, hoćeš se baviti kriminalom vladajućih bandita, hoćeš da im kvariš talove, hoćeš poniziti vlast u Beogradu i objaviti Mladićeve snimke, hoćeš se baviti zločinima i zločincima...? E pa trpi jarane ili se prebaci u zabavno-revijalni program’“.

Kada danas govorimo o 60 minuta, svaka priča o četničkoj prošlosti Slobodana Vaskovića je u tom kontekstu nevažna, jer su i onih pravih, važnih 60 minuta – prošlost. Danas je to sat vremena, možda ne zabavnog, ali svakako revijalnog programa.

Ima neko bosansko prokletstvo zbog kojeg se kod nas sve mora pokvariti. Neće, kakve smo sreće, biti čudo ni ako onaj Oscar Danisa Tanovića jednog dana zahrđa. Bakir Hadžiomerović je, valjda, htio pokazati da se nije šalio kada je rekao: „Ja sam za SDP i to nit sam krio, nit mislim mijenjat“. Zato se promijenilo 60 minuta. Na gore. I zato će, dok god je ovako, svako novo izdanje emisije biti pljuvanje u bolju prošlost. Voljom urednika koji je godinama bio idol mlađim kolegama.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba