Starogodišnje radosti

Vjerovatno ni jedan početak političke analize nije dosadniji, izlizaniji i rogobatniji od konstatovanja stanja, prema kojem je “Bosna i Hercegovina, društvo apsurda”, odnosno da “bosanskohrcegovačkom društvu posljednje godine/dana/mjeseca, prijeti _________ (upisati ime, odnosno drušveni fenomen)”.

Ne radi se samo o stilskoj ružnoći, odnosno šablonizmu, koji tekst svodi na trećerazrednu kupusariju kolumnista “doajena”, onih koji (čast prerijetkim izuzecima) već decenijama u dnevnim i sedmičnim novinama objavljuju jedan te isti tekst. “Situacija je teška”, cvile komentatori, neovisno o stranačkom uhljebljenju ili vlasničkim odnosima u medijima u kojima objavljuju. Srž većine društveno-kritičkih tekstova može se slobodno svesti na čuvenu rečenicu Hanke Paldum sa početka rata: “Nedime dragi šta nam ovo rade”. Uprkos tome, jedno stoji: dosada, izlizanost, rogobatna potrošenost i apsurd jesu faktičko stanje društva, ili društava u BiH. S druge strane, dosada, izlizanost i rogobatnost doajenskih tekstova nije u ustanovljenju takvog stanja, već u njegovom poimanju.

Činjenica je da u okvirima ekonomije koja vječno balansira na ivici žileta, ni društveno biće ne može biti drugo nego akrobat na žici, kojem neprestano prijeti smrt u ambisu. Bitka bandi za kontrolu nad kvartovima u predgrađima nekog od američkih megapolisa, nema drugačiju osnovu od sukoba gazda Fahre i gazda Hilme, ili 400-dnevne bitke zastupnika “nacionalnih interesa” u BiH za veći dio administrativnog kolača. Ekonomija podjele plijena i zona utjecaja, je, zapravo, šablon svih šablona. Majka apsurda. Pa ipak, za vječno zabrinute analitičare, apsurd je poput tumora na zdravom tkivu, a ne prirodan izdanak sistema. Vječni problem “doajena” jesu političari i narod čiji se odnos, u stvarnosti, nikako ne uklapa u neku idealnu, “stvarnost” moralnog vertikalizma.

Drugim riječima, korumpirani političar će vječno biti optuživan za nekompatibilnost sa izmaštanim likom moralno-ispravnog vizionara, a narod da je “pasivan” naspram utopije društva savjesnih i jednakih građana. Plačući iz svoga utvrđenog moralističkog svetišta, takvi analitičari maše suštinu: Sve ono što se žigoše kao apsurd, devijacija, grozota, strahota ili nepravda, zapravo su načini na koji kapitalistički sistem funcioniše. Sve što je suprotno tome i u BiH i u svijetu, jeste tekovina borbe protiv takovg sistema, a ne posljedica neprimjenjivanja njegovog savršenog modela, koji, navodno, negdje postoji. Mi ga, uvjeravaju nas, možemo imati, samo ako se malo potrudimo. Istina je da u imperijalističkim zemaljama, ne može doći do situacije da državni muzej bude zatvoren zbog nedostatka budžetskih sredstava i zbog toga što mu status nije riješen, nemoguće je da propadaju državne umjetničke galerije, a pogotvo ne do mogućeg zatvaranja univerzitetske biblioteke. Pa ipak, na isti način kao što se siromašni kvartovi predgrađa razlikuju od blještavih centara zapadnih metropola, tako se i kapitalizam u imerijalističkim državama, razlikuje od kapitalizma periferije (kao što je BiH), koja prema njima stoji u polukolonijalnom položaju.

Prema tome, ako kriza danas sve brže, nagriza blještave centre buržoaske civilizacije, blagoslovljena društva u kojima je akumulirano bogatstvo dopuštalo bacanje daleko većih mrvica masama nego što je to slučaj na siromašnoj periferiji; ako u tim društvima obilja i kredtinog poticanja potrošnje udio u platama u nacionalnom dohotku već decenijama vrtoglavo pada, ukoliko ta uzorna društva spašavaju banke koje su dovele svjetske ekonomije do kolapsa, da bi se potom obrušila na privilegije onih koji kolaps nisu izazvali (radnica i radnika), ukoliko moćniji nameću tehnokratske vlade kompromitovanih “eksperata” slabijima, ostaje nam samo da zaključimo da situacija u BiH i nije tako neobičan dio globalnog Apsurdistana. Postoje, dakle, globalni sistemski uzroci bosanskohercegovačkog društva apsurda.

Kako je to objasnio sociolog Michael Hechter “Gospodarstvu periferije nameće se razvoj komplementaran onome u jezgri i ono tako postaje ovisno o vanjskim tržištima. Općenito, to gospodarstvo počiva na izvozu jedne jedine sirovine, poljoprivredne ili rudne. Kretanje periferne radne snage uglavnom određuju snage koje su toj periferiji izvanjske... Ekonomsku ovisnost dodatno učvršćuju pravne, političke i vojne mjere. Među pripadnicima periferne skupine postoje razmjeran manjak usluga, niži životni standard i viša razina frustracije...” Zbog čega onda manipulaciju tim frustracijama od strane kompradorske mafijokratije, smatrati anomalijom kada je to način na koji mašina radi? Ako svjetske vlade, svojim korporativnim i špekulantskim gospodarima omogućuju neograničeno krčmljenje svjetskih resursa i bestidnu manipulaciju ljudskim osjećajima, zbog čega bi stvari bile drugačije u koloniji zvanoj BiH? Zbog čega je čudna trgovina prema kojoj će Dodik dobiti vlast nad agencijom koja bi ga mogla uhapsiti (SIPA), ili onom koja mogla sankcionisati njegove režimske medije (RAK), u zamjenu za poziciju ministra vanjskih poslova na kojoj će se Lagumdžija igrati velikog državnika, pri čemu će ga hvaliti ‘objektivna’ FTV?

Zbog čega je čudno da je i Čović, u konačnici, dobio željenu poziciju plus nadzor nad porezma, čime je “ispoštovana volja hrvatskog naroda”, te je Mladen Bosić, u southparkovskom stilu mogao poručiti kako su “božićni i novogodišnji praznici stvorili atmosferu u kojoj je moguće razgovarati.” Vjerovatno je, u blagdanskom ozračju, Specijalno tužilaštvo RS-a donijelo naredbu o obustavi istrage u krivičnom djelu protiv Milorada Dodika, Mladena Lazendića, Nedeljka Čubrilovića, Fatime Fatibegović, Milenka Dakića, Aleksandra Džombića i Dragana Davidovića, sprovedene po Naredbi Tužilaštva BiH. Čović će, u narednom razdoblju još ležernije uživati u optužnici koja ga tereti da je, dok je obavljao funkciju ministra finansija, sadašnjim Lagumdžijinim mesarskim partnerima “sređivao” protupravne koristi. Za aferu “Reket” više ionako niko ni ne pita.

Dokle će to tako ići? Sve do onog trenutka u kojem ćemo odbaciti sindrom Hanke Paldum i prestati jadikovati nad “devijacijama u bosanskohercegovačkom društvu”. Sve i da se njihovom uklanjanju posveti cijeli život aktiviste (ili kolumniste), sistem je, kao što smo vidjeli, poput aždaje, kojoj nakon sječe jedne glave, izrastu tri ili više novih.

Je li to razlog za beznađe? Upravo suprotno! To je razlog za usmjeravanje dragocijene energije i znanja u kreiranje političkih platformi dubinskih globalnih i lokalnih ekonomskih promjena. Ukoliko se tako ne bude radilo, uvijek će nam neki “Bosić” zaželjeti sretne blagdane dok melanholični i nakljukani sedativima, drogama i drugim opijatima trošimo život srljajući u nigdje.