Stadionska grobnica

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

U Istočnom Sarajevu, u Republici Srpskoj, sedmog aprila ove godine, prvenstvenu utakmicu u okviru dvadesetog kola najgore lige u Evropi, odigrali Slavija i Željezničar. Sve vrijeme, od prve do posljednje minute, računajući, normalno, i sudijsku nadoknadu, na ogradi tribine na kojoj se okupljaju navijači Slavije, bila su dva transparenta sa znakom i imenom Vojske Republike Srpske. Željezničar je dobio utakmicu. Bilo je, što bi rekli kladioničari, iz keca u dvojku: Slavija je nakon prvog poluvremena imala jedan na prema nula; Željo na kraju dva – jedan. Nije zabilježeno da su se, kako se to već kaže, igrači i stručni štab gostujuće ekipe nešto nasekirali zbog trobojnih krugova i ćirilićnih natpisa oko njih. Ako je tog sedmog aprila nešto išlo na živce Amaru Osimu, bilo je to onih jedan – nula za Slavija nakon četrdeset pet minuta igre.

U Sarajevu, u Federaciji BiH, u glavnom gradu svega – kantona, entiteta i države - četrnaestog aprila ove godine, prvenstvenu utakmicu u okviru dvadesetdrugog kola najgore lige u Evropi, odigrali su Sarajevo i Leotar. Na sjevernoj tribini stadiona Koševo, tamo gdje se okupljaju Horde zla, izvješen je transparent na kojem je pisalo Armija R.BiH. I sklonjen, pa vraćen i, opet, sklonjen. Utakmica je trajala pola sata duže, a nije bilo produžetaka. Sudija Ognjen Valjić je tražio da se natpis ukloni, zaprijetivši prekidom meča i dodjelom bodova Leotaru. Nije zabilježeno da su se, kako se to već kaže, igrači i stručni štab gostujuće ekipe nešto nasekirali zbog bijelog platna, deset bordo slova i ljiljana iste boje na njemu. Na kraju su se Hercegovci iz Bosne vratili kući sretni: bilo je nula – nula na Koševu. 

Historijske razlike između Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine su ogromne. U najkraćem: da nije bilo prve, druga ne bi nastala iz nužde. Druga se, pored svega ostalog, borila za to da jednoga dana fudbalsku utakmicu u domaćem, bosanskohercegovačkom prvenstvu, igraju Slavija i Željo, Sarajevo i Leotar. Prva je ratovala za to da jednoga dana Leotar u petom kolu prvenstva Srbije dočeka Vojvodinu i da u sedmom Slavija gostuje kod beogradske Crvene zvezde. Pripadnici prve počinili su, o čemu postoji i međunarodna sudska odluka, genocid u Srebrenici. Ono što je ostalo od druge, danas je jedan od tri korpusa Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Rat u Bosni i Hercegovini se, znamo, vodio vatrenim oružjem, a završen je olovkama i pod diplomatskim pritiskom onih koje ne zanima da se problem riješi pravedno, već da problema nema. I fakat ga nema: ne puca se od kraja 1995. godine. Kada je, dakle, problem prestao da postoji, akteri su došli na isto: Vojska RS je razoružana pa je dijelom preimenovana, kao i Armija BiH. Obje su, da ponovimo, inkorporirane u OS BiH.

Igrači i stručni štab Željezničara o tome nisu razmišljali kada su na tribini stadiona u Istočnom Sarajevu vidjeli trobojne krugove i ćirilićne natpise oko njih. Nisu se, da ponovimo, nešto ni nasekirali. Baš kao što igrači i članovi stručnog štaba Leotara iz Trebinja ne bi, da im sudija nije pokazao, ni primijetili bijelo platno sa deset slova, jednom tačkom i ljiljanom na njemu. Fudbaleri, timovi i navijači, sa stvarnošću nemaju problema. Kada sarajevski igrači idu u Republiku Srpsku – ili zapadni dio Hercegovine, svejedno je – putuju kao reprezentacija Srbije na Maksimir. Kada igrači iz RS-a ili zapadnog dijela Hercegovine idu u, recimo, Sarajevo, putuju kao reprezentacija Hrvatske na Marakanu. I niko tu ne očekuje pjesme o zekama i potočićima, niti mu oči bodu natpisi kojima se slave vojske i vojskovođe. Incidentom se kod nas smatra samo događaj u kojem, u boljem slučaju, ima krvavih, a u gorem – mrtvih glava. 

Svaki tekst ima svoj kontekst. Ovi sa navijačkih transparenata i više. Nije, naime, isto izvjesiti znak VRS-a na utakmici između Slavije i Borca i natpis Armija R.BiH na susretu Sarajeva i Veleža i okačiti ga ili pokazati na susretima Sarajeva i Leotara, Slavije i Željezničara. Znamo, je li tako, tako je, i zašto. 

Ima slučajeva kada uobičajeni navijački simboli postaju i politički. Dobar, poznat primjer, je transparent "Dinamo, svetinja", kojeg su na stadionske ograde postavljali Bad Blue Boysi u ono vrijeme kada su HTV, Sportske novosti i Franjo Tuđman tvrdili da na Maksimiru igra Croatia. Na jednak način funkcionira, recimo, ime grada Srebrenice ispisano ćirilicom. Na prvi pogled, ništa uvredljivo, na sve druge jasno da jasnije biti ne može. Osim onima što su posljednje dvije decenije proveli u dubokoj komi, čudom se probudili, pitali gdje su im cigare što su ih jučer kupili kad su išli po Oslobođenje, Ven i mlijeko, pa ostali šokirani ljutnjom na nelatiničnu Srebrenicu. 

Zastava VRS i natpis Armija R.BiH tek dijelom jesu i nepotrebno obilježavanje teritorija: znaju, rekosmo, Manijaci gdje idu kada idu u Istočno Sarajevo, kao što i banjalučki Lešinari znaju na čijoj su teritoriji dok ih policija uvodi na Grbavicu. Pitarima su košpicari kao, manje više i mostarski Rođeni ili Robijaši iz Zenice: mrski sportski protivnici. U takvim su odnosima i Sokolovi iz Istočnog Sarajeva i Vulturesi iz Banja Luke. Manijacima i Hordama su Sokolovi ili Vulturesi, kao i oni njima: neprijatelji. 

O tome već nešto govore znakovi VRS-e ARBiH-e, ali ne i sve važno. 

Navijačke su okuke, što je puno puta i na raznim mjestima napisano, mjesta sa kojih masa govori ono o čemu pojedinci glasno šute. Tako su i ova dva transparenta poruka, koliko nekim njima, toliko i svim svojima: političkim elitama od kojih se, bez obzira na stranačko opredjeljenje, očekuje da znaju koja im je crvena nit i ideal od kojeg se ne odstupa. A on je isti kao ciljevi zbog kojih su ratovali, u ovom slučaju VRS i ARBiH, a u sličnim i HVO. Zbog njih, odnosno atmosfere u društvima, nema tog sudije koji će prekinuti utakmicu zbog znaka vojske na čijem teritoriju živi, zakačenog za hrđavu stadionsku ogradu. Jednostavno, pravit će se da ga ne vidi, sve i da mu smeta. 

Ozbiljan sport je, kako je neko rekao, isto što i pravi rat, samo bez pucanja. Naš je fudbal neozbiljan, ali ga neki ljudi ozbiljno shvataju i prate. Samo što ne pucaju jedni na druge.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba