Šta je nama pukovnik Gadhafi?

Piše: Vuk Bačanović

Od početka savezničkih zračnih udara na položaje trupa lojalnih Moammeru el Gadhafiju, u bh javnom prostoru (počevši od štampanih i elektronskih medija, pa do internet foruma i javnih rasprava), izdvajaju se dvije glavne grupacije. Dok jedni vatreno brane Gadhafija kao lidera zemlje meda i mlijeka, napadnute od strane krvoločnih imperijalista i njihovih plaćenika željnih nafte, drugi s oduševljenjem pozdravljaju francusku, britansku i američku intervenciju, budući da ona sprečava događanje „nove Srebrenice“. Kao i svi stavovi bazirani samo na nekolicini činjenica, ni ova crna ili bijela generalizacija ne pomaže u rekonstrukciji stvarnih dešavanja u Libiji. Ne može se dovoditi u sumnju da Gadhafi jeste diktator koji se surovo obračunao sa svim političkim protivnicima. Isto se tako ne može dovoditi u sumnju da je Libija represivno društvo u kojem je zabranjeno iskazivanje političkog mišljenja suprotnog Gadhafijevoj „revolucionarnoj“ ideologiji  iznesenoj u njegovoj famoznoj „Zelenoj knjizi“.

Postoje, međutim i druge činjenice.

Gadhafi je nakon stupanja na vlast zatekao siromašno, podijeljeno plemensko društvo koje je modernizirao svojom kombinacijom arapskog nacionalizma, šerijata i države blagostanja. Pokušaj da od plemenske društvene organizacije stvori stabilnu radničku klasu, ili da među njih uvede „direktnu narodnu demokratiju“ neslavno je propao. Pa ipak, zahvaljujući naftnom bogatstvu, Libija je pod Gadhafijevom vladavinom još uvijek imala jedan od najvećih BDP-a po glavi stanovnika u Africi, kao i visoke standarde socijalne sigurnosti. Jednako tome, nivo apsolutnog i relativnog siromaštva u Libiji je, u usporedbi sa susjednim državama, izuzetno nizak. Gadhafijevi branioci k tome spominju izuzetno kvalitetnu besplatnu zdravstvenu zaštitu, izvanrednu stambenu politiku, besplatno obrazovanje, dakle mnoge pogodnosti koje je su u npr. u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća obezbijedili nacionalsocijalisti. Uspoređivati Gadhafija sa Hitlerom bi, dakako, bilo pretjerivanje, no mnogi na bh. ljevici ne shvataju da se karakter jednog režima ne može odrediti samo na osnovu socijalnih davanja. Radi se o istoj manipulaciji u koju upadaju požrtvovani branioci neoliberalizma i „slobodnog tržišta“ kada mantraju o demokratiji i slobodi medija u svijetu u kojem godišnje zbog postojećih socio-ekonomskih odnosa 9 miliona ljudi umre od gladi.

Radikalni zagovarači intervencije u Libiji se mahom pozivaju na patnje naroda kojeg masakriraju Gadhafijeve regimente. Istina je, doduše, nešto složenija, budući da se radi o klasičnom građanskom ratu, u kojoj je dio nekadašnje Gadhafijeve administracije i vojske prešao na stranu Nacionalnog prelaznog vijeća Libije na čelu sa Mustafom Abdulom Jalilom, bivšim Gadhafijevim ministrom pravde. Razlozi pobune protiv represivnog diktatorskog Gadhafijevog režima se ne mogu osporavati. Među režimskim progonima i ubistvima, možda je potrebno spomenuti samo nedavni masakr nad 1.200 političkih zatvorenika u zatvoru Abu Slim, koje su Gadhafijeve trupe počinile 1996. Jedan od glavnih uzroka pobune svakako je i Gadhafijeva politika manipulacije različitim plemenima i njihovo međusobno zavađanje, da bi se on pojavljivao kao zaštitnik ili protivnik jednih ili drugih. Ne može se zaobići ni Gadhafijevo prisiljavanje berberskih plemena na asimilaciju. Tokom 80-tih godina prošlog stoljeća sprovođeno je nasilno suzbijanje berberskog jezika, kojeg je sam Gadhafi nazivao „otrovom“ i „kolonijalističkim mlijekom“. Toliko o Gadhafijevoj „demokratiji“, a za ostale slične primjere bila bi potrebna kompletna studija.

Pa ipak, ono što zagovarači strane intervencije ne uviđaju jeste sam karakter intervencije. Suvišno je napominjati, baš kao da smo napomenuli da je sunce jutros izašlo na istoku, da imperijalističke sile ne čine ništa što ne bi odgovaralo njihovim interesima. Razumljiv je trenutni interes pobunjenika da Gadhafijeve snage budu suzbijene, ali to ne znači da objektivan analitičar intervenciju može promatrati sa oduševljenjem. Osim toga, evidentno je da pobunjenici nemaju nikakvu jasnu platformu šta i kako raditi nakon preuzimanja vlasti, niti ko će je preuzeti u haotičnom libijskom plemenskom društvu. Pretvaranje Libije u novi Afganistan ili Irak u kojima korumpirana kolonijalna administracija vlada nad većinom nezaposlenih i siromašnih, dok strane korporacije obrću nezamislive profite, mnogo je više od bojazni. Moglo bi se reći da se radi o pravilu kada su u pitanju „demokratizirane“ zemlje. Da stvari u Libiji ni izbliza nisu tako jednostavne kao što smatraju podržavaoci intervencije govore i izvještaji francuskih medija da u Bengaziju već postoji snažan otpor prevelikom miješanju Francuza u libijske odnose, te se govori i o mogućoj pobuni protiv Privremenog nacionalnog vijeća. Još gore, budući da imperijalsitičke sile nemaju jasnog cilja šta postići intervencijom (smijeniti Gadhafija ili tobože "zaštititi civile"), Libija bi mogla završiti podijeljena na Gadhafijevu zonu i zonu njegovih rivala, odnosno biti tribalizirana i predata haotičnom stanju kao Somalija. S druge strane, represivni i diktatorski režimi lojalni imperijalnim silama će do mile volje masakrirati svoje nepodobne nacionalne, vjerske i političke protivnike. Odgovarajući primjer: Izrael i Bahrein.

No, vratimo se Gadhafiju i odnosu prema njemu u BiH. Rezidencija reisul-uleme na Kovačima još uvijek nije promijenila svoje ime, dok vlasnik Sarajevke pivare, a uzgred i firme u Libiji, kroz medije u svome vlasništvu ne prestaje “gurati” sliku “Džamahirije” u kojoj se ne događa ništa naročito. Jasno je da je u pitanju i interes mnogih pojedinačnih radnika, koji bi produžetkom građanskog rata mogli ostati bez primanja i egzistencije, no i dalje se radi o savršenoj demonstraciji kako sile kapitala spajaju jednog arapskog diktatora, klero-nacionalistu reisa Cerića i njima protivne građanske medije.