Šta će nama javni emiteri

Piše: Nidžara Ahmetašević za Manjine.ba

U poplavi nebitnih informacija kojima nas svaki dan bombarduju domaći mediji, nije bilo prostora (često ga nema) za one koje su značajne za svakog građanina. Tako je nezapaženo prošla informacija da je Ured predstavnice OSCE-a za slobodu medija krajem septembra objavio pravnu analizu zakona koji se odnose na javne emitere u BiH. Zaključak analize, ukratko, jeste da su postojeći zakoni tako loši da ih treba iz temelja mijenjati.

“Organi vlasti trebaju uspostaviti medijski okvir koji omogućava postojanje politički i finansijski neovisnih javnih emitera i regulatora emitiranja. Depolitizirani i profesionalni mediji potrebni su kako bi spriječili daljnju rascjepkanost Javnog radiotelevizijskog sistema”, rekla je Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija, u saopćenju koje je pratilo objavljivanje analize.

Podsjećanja radi, u Javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine su tri javna emitera: Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT), koja pokriva skoro cijelu državu, i dva entitetska javna emitera – Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (RTV FBiH) i Radio-televizija Republike Srpske (RTRS). Zakoni kojima su osnovana sva tri emitera doneseni su prije desetak godina, uglavnom pod pritiskom međunarodne zajednice, iako su ih usvojila sva tri parlamenta. Stranci koji su pisali zakone jedino su željeli završiti taj posao, postaviti temelje za javni servis, i koncentrisati se na nešto drugo što im je u tom času valjda zabavnije (jer ozbiljnog plana njihovog djelovanja nikada nije bilo). Domaći pak su bili previše lijeni da čitaju šta usvajaju, ili su politizovali dijelove koje su mogli, dovodeći sve do apsurda. A ionako niko nije imao namjere da bilo šta od toga provede u praksi.

Uglavnom, ono što je ostalo jesu tri zakona koja, kažu pravni stručnjaci, nisu usklađena, a neke odredbe su u suprotnosti jedna s drugom. Ti zakoni nisu do kraja usklađeni ni sa preporukama Vijeća Evrope, niti sa standardima o slobodi medija. Još jedan problem na koji se ukazuje u analizi jeste da se postojećim zakonima ne zabranjuje cenzura, odnosno ne sprečava kontrola aktivnosti javnih emitera i primanje bilo kakvih instrukcija od osoba i tijela izvan Javnog radiotelevizijskog sistema.

Nabrajanje ide dalje: slaba je i zaštita od sukoba interesa; ne pružaju zaštitne elemente protiv proizvoljnog i politički motivisanog razrješenja članova Upravnog odbora i generalnih direktora javnih emitera; upitno je mogu li slušaoci i gledaoci pozvati javne emitere na odgovornost zbog njihovog djelovanja; u zakonima se ne navodi izričito da djelovanje javnih emitera podliježe nadzoru javnosti i da emiteri mogu biti pozvani na odgovornost zbog propusta u ispunjavanju svojih aktivnosti; od emitera se ne zahtijeva da uspostave interne mehanizme podnošenja žalbe koji bi omogućili javnosti da iznosi primjedbe ili žalbe na rad javnih emitera; upitan je model finansiranja…

“Parlamenti i vlade na državnoj i entitetskoj razini i građansko društvo Bosne i Hercegovine trebali bi od tri javna emitera zahtijevati da okončaju blokadu i osnuju korporaciju, sukladno Zakonu o Javnom radiotelevizijskom sustavu”, stoji u OSCE-ovim preporukama.

Preporuke su dostupne javnosti od kraja septembra ove godine. Vlastima još nisu uručene, ali bi trebale biti uskoro, mada nije baš najjasnije kome ovo uručiti i koga i na koji način natjerati da posveti pažnju barem ovoj analizi, a kamoli javnim emiterima. Jer oni, javni emiteri, bitni su samo kao sredstvo moći za one koji su trenutno na vlasti, i odavno su izgubili svaku drugu ulogu.

Napomene radi, kada isti ovaj ured upozori američki Kongres ili Evropski parlament da neki od zakona mogu ugroziti slobodu medija, to se smatra izuzetno bitnim te se njegovi prijedlozi i analize odmah stavljaju u razmatranje. No, mi nismo na tom nivou, izgleda.

Naravno, pored volje političara potreban je glasan angažman civilnog sektora, koji, isto kao i lokalni mediji, nije primijetio ove preporuke.

U teoriji stoji da je primarna misija javnih emitera da proizvode program koji zadovoljava potrebe građana, koji finansiraju ovakve programe. Javni emiteri moraju biti dostupni što većem broju građana i prilagođeni različitim ukusima, posvećivati naročitu pažnju manjinama, raditi na razvijanju svijesti nacionalnog identiteta i jačanja zajednica, da im suština bude proizvodnja dobrog, a ne komercijalnog programa… Također javni emiteri bi trebali pokrivati teme koje nisu tako interesantne privatnim medijima a mogu biti od općeg interesa.

Na kraju, umjesto zaključka, poučna pričica iz Amerike, gdje javni servisi također postoje, prilično decentralizovani, a Vlada nema odgovornost za njihov rad, no ipak jednim dijelom su finansirani iz javnog budžeta. Amerikancima je javni servis jedini izvor informacija koji nije podložan uticaju velikih kompanija. Javni servis također ima edukativne programe koji se emituju u terminima u kojima nema reklama, i jako su kvalitetni.

Javni emiteri u Americi proizvode vlastite programe i emituju ono što rade male produkcije. Proizvode neke od programa koji imaju veliki uticaj u Americi, kao što je NewsHour ili Frontline, te edukativne programe, među kojima je najpoznatiji Sesame Street.

U predizbornoj kampanji, republikanski kandidat Mitt Romney najavio je kako će, ako pobijedi, njegova vlada prestati sufinansirati javne emitere. To je izazvalo buru negodovanja, te su prvo pojedinci, a potom civilni sektor, pozvali građane da 3. novembra, tri dana prije izbora, izađu na demonstracije u Washingtonu zahtijevajući podršku javnom servisu. “Marš lutaka”, kako je nazvan ovaj protest, predviđa da se pojave sve lutke iz Sesame Streeta, predvođene simbolom ove dječije emisije – velikom žutom pticom, koja je ovih dana čest gost na svim televizijama u Americi, uključujući kultnu emisiju Saturday Night Live. Organizatori se nadaju da bi se moglo odazvati oko milion građana. I sve u zemlji gdje javni servis nema takvu težinu kao komercijalni mediji.

Možda poučna priča onome ko želi da nađe pouku.

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba