Srednja žalost ljevice

Piše: Vuk Bačanović

Živimo u razdoblju u kojem svakom novom etapom razvoja finansijske krize, ratom i pokoljem, postaje sve jasnije da je kapitalizam iscrpio svoje istorijske potencijale. Sistematsko rušenje tekovina socijalne države u Evropi ujedno je srušilo i mit o tome da je kapitalizam moguće trajno reformisati i učiniti manje okrutnim. Horor realnost „izmještenih“ idustrijskih postrojenja – izrabljivačkih mučilišta - u Kini, Latinskoj Americi, Indokini i Indoneziji potvrđuju da je kombinovani nejednaki razvoj jedini mogući kapitalizam, te da kapital ne cirkuliše globalno, već među malim brojem bogatih država. Prikrivena i otvorena međunacionalna trvenja u Evropi, na Bliskom Istoku, u Africi i širom svijeta satiru mit da je kapitalizam organizovan globalno, a ne nacionalno, te da, tobože, ujedinjuje, a ne razjedinjuje narode. Nacionalne države i nacionalizmi (a ne neke tobožnje nadnacionalne strukture) imaju ključnu ulogu u ostvarenjima interesa multinacionalnih kompanija i upravo su oni ključni u održavanju postojećeg poretka nejednakosti u životnom standardu. Globalne statistike o broju radnih sati (OECD i Eurostat) jasno ukazuju da su “južnjaci”, Latinoamerikanci, Balkanci ili Arapi lijeni jedino na stranicama šovinističke korporativne štampe i u tekstovima pjesama kojekakvih “alternativnih” umjetnika. Sve je to i više nego savršeno jasno.

Ali šta u vezi ovih istorijskih kretanja radi ljevica, preciznije ona ljevica koja sebe smatra revolucionarnom, ona koja želi postojeće socio-ekonomske odnose zamijeniti novima, ona koja smatra da eksploatacija čovjeka od strane drugoga čovjeka nije dio genetski determinirane „ljudske prirode“?

Ako po strani ostavimo lijeve liberale koji zbunjeno sliježu ramenima, bespomoćno posmatrajući urušavanje svoje civilizacije klasnog primirja, ili široku lepezu staljinističko-prigodničarskih vampirbalova, ko nam preostaje? Nekoliko desetina međusobno zavađenih trockističkih internacionala? Raštrkane anarhističke grupe? Dezorijentisani “Occupy” pokret? Lijevo krilo Stranke pirata? Unatoč tome što u svim nabrojanim partijama, tendencijama, grupama i pokretima ima izuzetnih analiza postojećeg socio-ekonomskog stanja i argumentovanog mišljenja o neophodnosti radikalnih promjena; i pored mnogih hrabrih, odlučnih i dosljednih aktivista, stanje na cjelokupnoj ljevici se ne može opisati drugačije nego “srednja žalost”.

U vrijeme kada se i vodeći ekonomisti Wall Streeta vraćaju Marksu, potvrđujući tako svježinu i aktuelnost njegove misli, gotovo cjelokupna ljevica ili “prežvakava” prošlost ili ostaje u stanju infantilnog buntovništva. Nacionalističko “Ko je koga na Kosovu 1389?” za trockiste, ostale boljševike i anarhiste kao da postaje “Ko je koga u Kronštatu 1921?”. “Okupanti” Wall Streeta, čini se, smatraju da je njihova istorijska zadaća vikati “Dole bankari” i da će osjećaj pravedništva i angažovanosti koji nastaje prilikom demonstriranja čarobnim štapićem razriješiti sve društveno-ekonomske kontradiktornosti.

Beznadežniji slučaj od ovoga su samo lijevi akademski moralisti, koji se cijelu karijeru nisu željeli petljati u tako “prljavu stvar” kao što je masa, ali su zato vazda imali tonu prigovora i na lijeve i na desne koji su se toliko ‘unizili’. Nakon toga im je ostalo samo da plaču nad zaostalošću „svjetine“ koja nikada nije, niti je mogla čuti za njih.

Lijevi “Pirati” nude zanimljiva lijevo-socijaldemokratska rješenja (besplatan internet, egalitarniju podjelu budžetskog novca), ali koja su (samo još neko vrijeme) primjenjiva isključivo u bogatim državama i nisu sistemska.

I dok različite boljševičke partije i anarhističke grupe vode  rasprave ko je od njih počinio veći istorijski zločin nad revolucijom sa početka prošlog stoljeća (ili su to, pak, bili socijaldemokrati?), savremena revolucionarna gibanja kao da ih gotovo u potpunosti zaobilaze, ili, još gore, oni zaobilaze njih. Zauzimanje “ispravnog” stava oko toga šta se zapravo događa u Libiji, Siriji i Egiptu kao da je bitnije od suočavanja sa gorkom činjenicom da je politička snaga ljevice u tim zemljama minorna do beznačajnosti, a što se ni u kom slučaju ne može pravdati samo ‘objektivnom situacijom’ u tim državama. Čak i u Grčkoj gdje brojne snažne lijeve partije, kao i anarhističke grupe imaju vodeću ulogu u pobuni protiv nacionalne katastrofe izazvane “mjerama štednje”, podjele i sveopšta konfuzija uzimaju grozan danak.

Zašto je to tako? Jednim dijelom svakako zbog sulude, gotovo montipajtonovske mržnje među različitim ljevičarskim organizacijama. Ali zašto se ne bismo usudili postaviti i sljedeće pitanje: Da li je to možda zbog toga što ni same navedene organizacije ne znaju šta bi radile, ako bi se, kojim slučajem našle na vlasti? Nije, doduše, lako ljudima nagovijestiti mogućnost potpune izolacije i blokade države i onda im, uz svo popratno ljevičarsko znakovlje, poručiti: „Sada slijedi trenutak trijumfa, a potom 50 godina plakanja!“

Jasno je da je SSSR, u dobroj mjeri zahvaljujući istorijskim okolnostima u kojima je nastao (zaostalost zemlje i međunarodna izolacija), bio „loša“ izvedba socijalizma i da nam, kao takav, više nikada ne treba. Revolucionarna ljevica, međutim, još uvijek nema jasno izdefinisanih koraka koji bi spriječili novu lošu, ili još goru izvedbu alternative kapitalizmu. Definisanje tih koraka, a ne bjesomučno biflanje istrošenih parola, su osnovni zadatak revolucionarne ljevice u svakoj zemlji ponaosob. Ukoliko se želi zadobiti povjerenje mase posve razočarane kapitalizam, onda ti koraci ni na koji način ne mogu podsjećati na put ka društvu tipa Sjeverne Koreje ili nekog sličnog „ljevičarskog“ režima strave i užasa. Novi program revolucionarne ljevice mora garantovati njeno jedinstvo i minimum zajedničkih koraka i cilljeva.

U izradi programa moraju učestvovati eksperti iz svih područja. Ukoliko će se ekonomija planirati, onda se do u tančine mora znati kako će se to planiranje vršiti, na koji način će se razvijati ključne industrije, kako najbolje u vršenju planiranja koristiti tehnologiju informatičke revolucije, na koji način će planiranje odslikavati potrebe stanovništva, kako stvoriti funkcionalan sistem distribucije dobara, na koji način će radnice i radnici učestvovati u izradi plana i na koji će ga način izglasavati, kako koristiti informatičku tehnologiju u razvoju direktne demokratije. Krajnji cilj jeste demokratsko društvo posvemašnje slobode savjesti, govora (posebno elektronskih i štampanih medija), kulturnog i umjetničkog izražavanja i nemilosrdne kritike svakog poteza izabranih funkcionera. Jedini determinizam nove revolucionarne ljevice mora biti determinizam slobode, ponajprije od dekretiranog mišljenja i birokratske države-monstruma. Radom na ovakvom programu i beskompromisnom borbom za njegovu implementaciju, revolucionarna ljevica će sve manje nalikovati na muzejsku postavku, povorku maškara ili tinejdžersku furku, a sve više na respektabilnu političku opciju kadru da kroči opasnim stranputicama ranog 21. stoljeća.