Spora i traljava pravda

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije uspjelo dokazati odgovornost Gojka Kličkovića za zločine koji su tokom rata počinjeni na području općine Bosanska Krupa. Prije nekoliko godina, isto to tužilaštvo nije uspjelo dokazati ni da je Momčilo Mandić kriv za bilo koji zločin počinjen tokom rata.

No, već smo naučili da to što neko tužilaštvo ne uspije dokazati nečiju krivicu ne znači da je ta osoba i nevina. Ali znači da žrtve neće imati osjećaj da pravda može da pobijedi.

Mandić i Kličković su među najviše rangiranim zvaničnicima kojima se za ratne zločine do sada sudilo u Sarajevu pred Sudom BiH. Kličković je tokom 1992. godine bio predsjednik Ratnog predsjedništva i komandant Kriznog štaba Srpske opštine Bosanska Krupa, a Mandić ministar pravde u Karadžićevoj vladi. Obojica se spominju u dokumentima i optužnicama koje je tokom godina dizalo tužilaštvo u Haagu, te se dovode u vezu sa počinjenim zločinima.

Šta više, Haško tužilaštvo je na jednom od suđenja iznijelo tvrdnju da je Kličković, pored ostalog, 21. maja 1992. godine naložio da se sprovede evakuacija preostalog nesrpskog stanovništva iz Krupe, a četiri dana kasnije je komandi Prve podgrmečke brigade predložio da obavi pripreme za čišćenje lijeve obale Une i rušenje mosta, tako što će se uništiti i razoriti što više objekata, zatrpati tuneli i zapaliti borova šuma, što se uklapalo u strateške ciljeve razgraničenja srpskog od druga dva naroda i uspostavljanja granice na reci Uni. Da je zaista odgovoran za to, dokazati je trebalo domaće tužilaštvo u procesu pred Sudom BiH, ali nisu uspjeli.

Ove godine (u martu) se navršilo deset godina od kako je, pod pritiskom Ureda visokog predstavnika, a uprkos protivljenju domaćih vlasti, donešen zakon kojim se osniva Tužilaštvo BiH. Posebni odjel za ratne zločine počeo je djelovati negdje 2005. godine. Od tada, podigli su veliki broj optužnica, pokrenuli još više istraga, značajan broj osoba je i osuđen, sa nekima su sklopljeni sporazumi o priznanju krivice. Svakako su puno više uradili na procesuiranju ratnih zločina nego tužilaštva u regionu. No, mogli su i trebali su više, i bolje.

Nažalost, malo je nevladinih organizacija u BiH, a da nisu udruženja žrtava, koje na ozbiljan način prate i analiziraju rad ovog Odjela, a imali bi šta raditi. Ovim za nas bitnim pitanjem i dalje bave drugi.

Prije dvije godine Human Rights Watch (HRW) napravio analizu rada međunarodnih tužilaca na procesuiranju ratnih zločina. Njihov zadatak je bio da svojim prisustvom daju međunarodnu podršku za rad Odjela, ali i da kroz razmjenu iskustava pomognu domaćim tužiocima. No, zaključuje HRW, “međunarodna zajednica i organi vlasti BiH nisu imali stratešku viziju kako bi maksimalno iskoristili prednosti međunarodnog osoblja… Tužilaštvo nije usmjerilo dovoljno pažnje običnim zadacima vezanim za uspostavljanje ureda koji može funkcionirati efikasno nakon odlaska međunarodnog osoblja (kao što je ustanovljavanje standardnih procedura rada i izrada politika kako bi se potaknula dosljednost u istragama i krivičnim gonjenjima)… Isto tako, nekoliko godina Tužilaštvo nije izradilo jasnu i dosljednu strategiju za pravljenje prioriteta u procesuiranju predmeta. Nedostatak dosljednosti koji je proizašao iz toga uzeo je danak kada je u pitanju legitimitet tužilaštva u očima javnosti…” I ima toga još puno, ali ovo su samo osnovne napomene.

U godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava u svijetu, u dijelu koji se odnosi na BiH, američki State Department posvetio je značajan dio i procesuiranju ratnih zločina. Prema ovom izvještaju, tokom 2012. godine broj osoba koje nisu procesuirane i dalje je velik. Kao jedan od razloga zašto procesuiranje ide sporo navodi se loša priprema svjedoka, sporost u pronalasku očevidaca zločina, te manjak kapaciteta u tužilaštvima.

Amnesty International uz sve ovo problem vidi i u nedostatku političke volje. Njihov izvještaj o stanju ljudskih prava u svijetu za 2012. godinu podsjeća na i dalje jako mali broj procesuiranih slučajeva ratnih silovanja. Prema ovom izvještaju, koji se poziva na Tužilaštvo BiH, do juna prošle godine vodilo se 100 istraga koje su uključivale navode za silovanje i druge vrste seksualnog zlostavljaja. Prema istom izvoru, od 2005. godine, presude su izrečene u 21 slučaju.

Na sve ovo moglo bi se dodati i da Tužilaštvo BiH nije do sada podiglo niti jednu optužnicu za genocid počinjen u bilo kojom drugom dijelu BiH osim u Srebrenici, a mogli su. No, čini se, za tako nešto nisu imali hrabrosti niti znanja, do sada.

Tužilaštvo se nije niti pokušalo upustiti u istragu o ulozi pojedinih novinara u širenju ratno-huškačke propagande, niti o ulozi pojedinih vjerskih dužnosnika u ratu i njihovoj eventualnoj odgovornosti za ratne zločine, što bi bilo kompleksno i teško za dokazivanje, ali to im je posao.

Veliki broj optuženih bili su ustvari nižerangirani vojnici koji su mogli, i trebali biti procesuirani pred lokalnim sudovima, dok dokazivanje komandne odgovornosti ostaje problem za domaće tužioce.

Površnom posmatraču bi se moglo učiniti da su, ustvari, uradili dosta, ali iza brojeva kojim vole da se hvale ne stoji puno.

Nacionalna strategija za procesuiranje ratnih zločina odredila je kao rok za procesuiranje najkompleksnijih slučajeva ratnih zločina 2016. godinu, što je samo za tri godine. Ostali predmeti bi pak trebali biti završeni do kraja 2024. godine, što je iako izgleda kao dug vremenski period, nije pogotovo ako se ima u vidu tempo kojim se do sada radilo. Bilo bi dobro da se taj proces završi što prije, ali je mnogo bitnije da bude urađen kako treba. Ako nastavi ovako, male su šanse.

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba