Sila: maternji jezik ološa

Piše: Emir Imamović

Dok sa novim Vijećem ministara čvrstim korakom gazimo ka ničemu, a friško imenovani ministar sigurnosti obećava sve ono protiv čega se, zapravo, zalagao svih ovih godina, javni emiteri u Bosni i Hercegovini bi, konačno, mogli pokazati da, osim prenosa utakmica koašarkaške i fudbalske reprezentacije, ima još neki razlog zašto postoje. I to tako što će svake, ali svake večeri, umjesto dnevnika emitovati film neobećavajućeg naslova: Elitna postrojba 2. Brutalni politički i, dijelom, akcijski triler o korupciji i organiziranom kriminalu kao organizacijama udruženog rada u SOUR-u parlamentarna demokratija kakvu danas poznajemo.

Fašizam protiv uličnih bandi?

U historiji kinematografije malo je nastavaka vrijednih gledanja, a još manje onih što su nadmašili „original“. Nije, možda, do kraja tačna filmofilska teza da je od svih filmskih dvojki samo drugi Kum bolji od prvog dijela, ali nije ni daleko, sasvim suprotno, od istine. Tropa de elite 2, redatelja Jose Padilha, dobitnika Zlatnog medvjeda u Berlinu za prvi dio, spada, dakle, među rijetke što su po svemu nadišle jedinicu.

Kada je prije pet godina Padilha nekako snimioElitnu postrojbu – nekoliko članova filmske ekipe otele su brazilske bande, a prva kopija je ukradena, umnožena i prodavana po ulicama Rio de Janeira – ekranizaciju knjige Luiza Eduarda Soaresa i još dvojice nepoznatih koautora, inače stvarnih pripadnika BOPE, policijske jedinice o kojoj film govori, kritičari su se podijelili u dvije nepomirljive grupe. Dok su jedni, je li, hvalili Padilhov rad, pseudodokumentaristički pristup bez ušminkanih, holivudiziranih scena nasilja, za druge je priča o metodama kojima se pred dolazak Pape pokušava zavesti red u Riju bila, „bezobrazno ružan, neugodan i nedorečen napad na potencijalnu publiku“ (The New York Times), promocija skoro pa fašističkih metoda u obračunu sa uličnim bandama jednog najopasnijih gradova svijeta. Ubrzo, 2010., Padilha i Braulio Mantovani – poznat i kao scenarista još jednog velikog filma: Božijeg grada – odgovaraju negativnim kritikama, ali na neki način i samima sebi, stavljajući, uslovno rečeno, istu priču, u širi kontekst u kojem su, kako piše u jednom od rijetkih prikaza na našim jezicima, „dileri, lopovi i ubojice pitome ovčice u usporedbi s beskrupuloznim izdajicama iz redova organa reda i mira“.

     

Drot sa dna kace

Pukovnik Nascimento, komandant jedinice BOPE, elitne postrojbe koja nimalo uobičajenim metodama ratuje – bukvalno ratuje – sa kriminalcima, u drugom dijelu Trope de elite postaje, ne svojom voljom, dio vlasti: zamjenik ministra sigurnosti u Riju. Zapravo je, nakon što krvavo smiri pobunu u najčuvanijem brazilskom zatvoru, smijenjen pod pritiskom ljevačira i zagovornika ljudskih prava, ali kako ga javnost percipira kao heroja, izmišlja mu se kancelarijski posao na kojem može po cijeli dan igrati tetris i ne smetati. Kako onima čiju popularnost ugrožava, tako i svima koji za njih obavljaju terenske poslove: od najjednostavnijih za koje su zaduženi sitni lopovi do nešto složenijih, povjerenih policajcima, ministrima, zastupnicima, savjetnicima... Radoholik sa ozbiljnim porodičnim i emocionalnim problemima, ali i, u najpozitivnijem smislu, drot sa dna kace, Nascimento – igra ga tridesetšestogodišnji Wagner Moura i to briljantno – naivno vjerujući kako je svaka kriza, ustvari, samo nova prilika, pokušava iskoristiti, kako ga sam zove, sistem, ne primjećujući da mu na taj način služi na najgori od svih mogućih načina - održavajući krivu sliku da postoji suštinska razlika između dilera iz favela i onih što od njih direktno i indirektno politički profitiraju.

Marginaliziran, izgubljen u složenim političkim igrama i lavirintima administracijskih prepreka, Nascimento igrom slučaja otkriva način na koji „sistem“ funkcionira, te da je ono što dijeli obične lopove od onih sa političkim legitimitetom u – kako je to rekao jedan od likova iz sjajne TV serije Žica – načinu odijevanja: za razliku od gangstera, uglednici s vrha piramide nose odijela i za prevlast se ne bore oružjem, već na izborima. U Elitnoj postrojbi 2, kriminal je – bez obzira je li riječ o dilanju, zelenaštvu, reketiranju ili prodaji ilegalnih priključaka za kablovsku televiziju - tek jednostavni dio složenog mehanizma kojim se upravlja u skladu sa interesima političke kaste kojoj policija služi na isti način na koji sitni lopovi rade za navodne šefove podzemlja. Zapravo, Padilha pokazuje koliko je netačna podjela svijeta na, recimo tako, nadzemlje i podzemlje, te da se, eventualno, može govoriti tek o različitim nivoima istog, u kojem su oni sa donjeg sprata potrošna, lako zamjenjiva, jeftina roba, dok one sa gornjeg, kao u jednoj od scena iz filma, zanimaju isključivo još četiri godine mandata.

Precizni odgovori umjesto važnih pitanja

„Kriminal treba iskorijeniti, a korupciju njegovati“, rekao je jedan od anđela balkanske tranzicije. Padilha i Mantovani su u drugom dijeli Elitne postrojbe pokazali da je prividna borba protiv primitivnih oblika kriminala, zapravo investicija u njegovo usavršavanje, u kapilarnu korupciju kao konačni stadij društvenog uređenja u kojem su bogati još bogatiji, a siromašni poželjni: onima koji nemaju ništa, ne mora se obećavati puno i zadovoljni su što god dobili. Bijednici poput nas se, naime, ne pitaju - kao pukovnik Nascimento dok gledamo panoramski snimak sjedišta administracije u Brazilu - kako se, zapravo, i odakle održava tako skup, užasno skup, aparat, već se zadovoljavaju mrvicama koje im taj isti aparat baca kao nagradu za građansku pokornost izraženu, pored ostalog, i pravilnim odabirom na izborima.

Elitna postrojba 2, kod nas malo, ako ikako poznato djelo, je najgledaniji film u Brazilu svih vremena – u zemlji sa oko dvije stotine miliona stanovnika! – a njegovi autori nisu odabrali komotnu umjetničku poziciju u kojoj se, kao, postavljaju važna pitanja. Ne, oni nude precizne odgovore, što je i odgovorno i zrelo i vrijedno pažnje. Trope de elite nije poput filmova na kojima smo odrasli: usamljeni junak ne pobjeđuje na kraju opće zlo i novi, bolji život, ne počinje sa odjavnom špicom. Nascimento, zapravo, tek shvata svijet protiv kojeg se vrijedi boriti, ma koliko duga borba bila. Ona koju mi još nismo ni počeli: na opću radost onih koje drotovi poput brazilskog pukovnika zovu jedinim pravim imenom - ološ.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba