Šehidski rastanci

Piše: Emir Imamović

„Hajmo sad gor' s Božijom pomoći“.
„Ja bi komandante, ako ikako može, iš'o s pinzgauerom“.

(razgovor uoči smjene vojnika na Treskavici, vođen sredinom agresije na BiH)

Nedžad Ajnadžić, penzionisani general Armije BiH, bivši direktor Javnog preduzeća ZOI '84 – za što mu je, naravno, referenca bila to što je specijalizirao na mornaričkoj akademiji – i sadašnji ministar za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo, inicijator je izgradnje spomenika Romima poginulim u uniformi s ljiljanima na rukavu i kapi, tokom odbrane Bosne i Hercegovine. „Sa ovim činom želimo, pored onoga što je uobičajeno da su svi poginuli branioci u skladu sa željama svojih najdražih ukopani tamo gdje su oni to željeli, još više pojačati važnost i značaj mjesta i uloge naših komšija i prijatelja iz reda romske populacije, koji su zajedno sa nama branili svoj grad i svoju državu Bosnu i Hercegovinu“, izjavio je popularni Nećko.

Puno je posla, a malo mandata za nekoga poput Ajnadžića. Trebalo bi, ako je ikako moguće, vidjeti da se njemu, uz ove četiri, osigura još makar šesnaest godina ministrovanja – bez obzira na izborne rezultate – kako bi vizionar & inicijator stigao ispraviti sve krive drine, une, save, drave... Čim otkrije spomenik poginulim Romima, on, general u mirovini, ali ne i u mirovanju, može izjaviti: „Sa ovim činom želimo... još više pojačati važnost i značaj mjesta i uloge naših komšija i prijatelja iz reda srpske populacije, koji su zajedno sa nama branili svoj grad i svoju državu Bosnu i Hercegovinu“. Pa onda: „Sa ovim činom želimo... još više pojačati važnost i značaj mjesta i uloge naših komšija i prijatelja iz reda hrvatske populacije, koji su zajedno sa nama branili svoj grad i svoju državu Bosnu i Hercegovinu“.

Ima toga još: valja dostojno odati počast onima što su se na posljednjem popisu stanovništva u BiH 1991. izjasnili kao Bosanci, Jugoslaveni, Jevreji, ali su „zajedno sa nama branili svoj grad i svoju državu Bosnu i Hercegovinu“. Da ništa drugo ne radi, već samo inicira gradnju spomenika koji će „pojačati važnost i značaj mjesta i uloge naših komšija i prijatelja“, Nedžad Ajnadžić ima posla do 2030. godine. Možda, ako se nešto, po dobrom bosanskom običaju zakomplikuje i do 2031, ali hidžretske.

Izgradnja spomenika poginulim vojnicima Armije BiH romske nacionalnosti je, pored ostalog, nastavak diskriminacije drugim sredstvima. Poginuli Srbi, pripadnici ABiH, bili su, je li tako, dokaz zajedničke borbe za još zajedničkiju BiH, poginuli Hrvati također; poginuli bošnjački soldati su, znamo, šehidi, dok su Romi ubijeni puščanim zrnima i gelerima granata završili kao statistički podatak. Mrtvi su nam, koliko i živi, bili zapravo nevažni. Neko ko od svega što bi trebalo dokazati – multi ovo, zajedničko ono – uglavnom ne dokazuje ništa. Osim da se, eto, u ratu i gine.

"Politološko-sociološki aspekt i međunarodno-pravni politički značaj odbrane Sarajeva 1991-1995", naziv je rada kojim je Nedžad Ajnadžić magistrirao. Samo što ili nije ništa naučio ili je preučio, pa mu se sve pomiješalo. Da je drugačije, znao bi da je spomenik poginulim Romima tek dio potpornog zida kojim se ojačava konstrukcija promjene karaktera rata u BiH. Jednostavno kazano, onoga dana kada je prvi poginuli Bošnjak proglašen šehidom, kada je deklarativna borba za zajednički život negirana jasnim podjelama u smrti, pokopan je jedan, ne i jedini naravno, vezivni mehanizam između antifašista različitog etničkog porijekla.

Današnji pokušaj da se to, kao, popravi, uvredljiv je za, u ovom slučaju, bosanskohercegovačke Rome: ne radi se, naime, o poginulim stranim dobrovoljcima, već o državljanima/građanima BiH koji bi, makar u teoriji, trebali biti jednaki sa ostalima u životu i smrti. Do sada to, očito, nisu bili, a uskoro će im se sloboda zahvaliti kao što se, u sličnim slučajevima, zahvaljivala strancima: ističući, uz ostalo, i njihovo porijeklo. 

Sa druge strane, promatramo li problem kroz „političko-sociološki aspekt“, dosadašnji manjak respekta za romske žrtve je, zapravo, posljedica katastrofalne odluke da se nauštrb odbrane BiH kao složene evropske države sa svime što je čini – dakle, i islamom kao religijom koja ima najviše sljedbenika – potencira odbrana islama u njoj. Pisao je o tome, samo drugim povodom, i najozbiljnije do sada, Tarik Haverić: „Ono što će se kasnije nazvati islamizacijom Armije BiH ozvaničeno je u oktobru 1992, kada smo moj 'direktni pretpostavljeni' Zdravko Grebo i ja smijenjeni s funkcija koje smo obavljali u Političkoj upravi. Neposredan povod bilo je objavljivanje komentara pod naslovom Danajski dar, na naslovnoj strani Oslobođenja (24. septembar 1992, s. 1, U žiži). Komentar sam sastavio ja, a potpisala ga je Informativna služba Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH — istina, nakon dvočasovnog ubjeđivanja sa Seferom Halilovićem i njegovim šefom kabineta Fahrudinom Radončićem: 'Zemlji u ratu dobrodošla je pomoć sa svake strane, ali ne i pomoć svake vrste. Poruke nedavno održanog zagrebačkog skupa o genocidu nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini spadaju u one medvjeđe usluge koje možda i nastaju iz najbolje namjere, ali izazivaju ozbiljne i neželjene posljedice. Ako je vjerovati izvještaču RTV BiH, glavna poruka skupa jest da islamske zemlje treba da povedu džihad, sveti rat za odbranu islama, kako bi oslobodile Bosnu i Hercegovinu i Muslimane u njoj. Navodno se već skupljaju dobrovoljci za taj poduhvat. Razmjere fizičkog istrebljenja Muslimana takve su da će se o njemu pisati i govoriti još desetljećima: ali o tome koji je vid oružane borbe najprimjereniji za oslobađanje Bosne i Hercegovine odlučivat će se u političkom i vojnom vrhu Republike, a ne na skupovima u inozemstvu. Ima li veće usluge agresoru, koji uvjerava svjetsku javnost da se u Bosni i Hercegovini vodi vjerski rat, negoli poziv na džihad, rat za odbranu vjere? Može li se na bolji način potvrditi iskonstruirana teza četničke propagande da je rat i poveden zato što su Muslimani namjeravali da osnuju fundamentalističku državu na tlu Evrope? (...) Od desetina hiljada žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu mnogi su stradali samo zato što su Muslimani (i muslimani), i to je istina koju niko ne može osporiti. No oni, što zvuči paradoksalno, ne mogu na tom osnovu organizirati svoju odbranu. Nije li indikativno što ni napadnuta Slovenija ni napadnuta Hrvatska nisu pozivale u pomoć sve svjetske katolike, niti su svoj slučaj predstavljale u javnosti kao ugrožavanje katoličanstva od 'podivljalog pravoslavlja'. Naprotiv, sukob je bio predstavljen kao obrušavanje posljednje boljševičke armije na Balkanu na 'mlade demokracije'(...) Umjesto da se poziva slobodni svijet da odbrani jednu nezavisnu i demokratsku državu, poziva se islamski svijet da odbrani muslimane u njihovoj državi. Od toga pa do zaključka da je Bosna i Hercegovina, u viziji dijela njenog političkog i vojnog rukovodstva, islamska država, samo je mali korak...“ (I vrapci na grani, Rabic, 2009.).

Poginuli Romi, vojnici Armije BiH, zaslužuju naravno svaku počast. Zaslužuju, dakle, da ih se u smrti izjednači sa poginulim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, bilo kim ko je znao koja je prava strana nišana u Bosni. Samo što je za tako nešto kasno. Suviše kasno. Bosna je i na grobljima uspjela pokazati da nije od onih zrelih, ozbiljnih država koje nakon velikih vojni imaju zajedničke memorijalne centre, braniteljska groblja i aleje velikana - monumente onima što su kosti ostavili za slobodu, a ne za svoju vjersku ili etničku pripadnost. Zato je, i kada je o junacima i grobovima riječ, ostalo samo da se vidi koje je od dva zla neznatno manje. Ono da za neke od „naših komšija i prijatelja“ nema nikakvih ili da ima „Ajnadžićevih spomenika“.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba