S(a)vršeni poredak

Piše: Aleksandra Petrić, za Manjine.ba

Internetom je ovih dana kružila fotografija novoustoličenog pape Franje u kojem se citira njegova izjava o prirodnom redu i činjenicama po kojima žene nisu prikladne za političke poslove, te da su „tu da podrže razmišljanje i stvaralaštvo muškaraca, ali ništa više od toga.” Kako saznadoh, ova izjava nije novijeg datuma, i vezuje se za kontinuirane sukobe i veoma komplikovane odnose koje je sadašnji papa a nekadašnji kardinal iz Argentine imao sa Kristinom Fernandez dugogodišnjom predsjednicom ove zemlje. Iako postoje ozbiljne tvrdnje o propustima tadašnjeg kardinala da zaštiti žrtve vojne hunte koja je 70tih godina vladala Argentinom, papa Franjo je predstavljen i promovisan kao visoko moralna osoba koja suosjeća sa obespravljenima i sirotinjom, odbija povlastice i živi veoma skromnim životom, bez skupog nakita, te želi neposredni kontakt sa vjernicima. Ukratko, mnogo razloga da ga vjernici vole i poštuju.

Ja nemam ništa lično protiv njega. Poštujem ljude koji vjeruju u Boga i žive skromno u skladu sa drugim ljudima oko sebe. Međutim, ne želim zanemariti činjenicu da je pored svoje uloge poglavara katoličke crkve papa takođe i državnik, koji putem svoje administracije ima uticaj na međunarodne politike, pa tako i one u oblasti ljudskih prava. Njega je izabrala konklava kardinala muškaraca, sve ključne pozicije u administraciji Vatikana drže muškarci koji vode veoma intenzivne diplomatske aktivnosti, što katoličkoj crkvi omogućava jedinstven uticaj u odnosu na druge crkve i religije, te direktni politički uticaj u održavanju sistematskog kršenja prava žena. Tako se prije par dana Vatikan našao u grupi naglašeno patrijarhalnih država, sa debelim dosijeima o slučajevima zataškavanja i zanemarivanja nasilja protiv žena, kao što su Sudan, Rusija, Iran i Egipat, te se usprotivio usvajanju deklaracije Ujedinjenih nacija kojom se, između ostalog, zahtijeva od država da odlučno osude sve oblike nasilja protiv žena i djevojčica i da se uzdrže od pozivanja na bilo kakve običaje, tradicije ili religijske razloge kako bi izbjegle svoje obaveze zaštite žena od nasilja.

Iako je na kraju deklaracija usvojena sa spornim tekstom koji nesumnjivo ukazuje da religija ne može biti opravdanje, samo protivljenje Vatikana i ostalih ovoj odredbi ukazuje na postojanje prakse koja odobrava dehumanizovanje žena, opravdava seksualno nasilje i druge oblike nasilja protiv žena, te omogućava da se država distancira i amnestira od odgovornosti kada propusti da zaštiti osnovna ljudska prava i slobode žena. Ove poruke su jasno vidljive i iz izjave Vatikanskih diplomata tokom usvajanja Pekinške deklaracije i platforme za akciju, na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995 godine, kojom su stavljene brojne primjedbe na tekst Deklaracije, usmjerene na ograničavanje već prepoznatih i zaštićenih prava žena, uz formalnu osudu nasilja.

U slučaju Vatikana kojim upravlja papa Franjo, ova diplomatija takođe šalje poruku svim katoličkim vjernicima da je nasilje protiv žena opravdano sredstvo sve dok su blizu crkvi i dok u nju vjeruju. I da će gledati kroz prste. Kako papa lično, tako i sveštenici sa propovjedaonica, šireći milosrđe i suosjećanje sa sirotinjom i onima koji prava nemaju.

Nemam namjeru da se rugam katoličkoj crkvi. Stvarnost se poprilično narugala sama od sebe i ja sam samo čitateljica poteza ljudskosti, a njih ovdje nema. Vidim produžetak nespremnosti crkve i njenih administratora da na zemlji reformišu svoje politike, vide žene izvan njihove biološke uloge, i omoguće im zaštitu kroz moć koju nesumnjivo imaju kroz društveni i politički angažman najvišeg Vatikanskog rukovodstva i sveštenika u zajednici. Nespremnosti ima i u beskrajnom odbijanju mogućnosti da žene budu ordinirane u sveštenike i time vremenom dođu do najviših crkvenih pozicija, što je još jedan od standarda koji se opravdava božanskim ustavom.

Savršeni poredak će se neminovno ugušiti  u sopstvenoj arhaičnosti, a na tržište će doći nove ideološke robe koje ne odbacuju žene.

Zato papa Franjo, niski start. I kreni.

(Banjaluka, mart 2013)