Savršena porodica

 Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Pitanje da li postoji savršena porodica i šta je određuje nesumnjivo jeste stvar tumačenja. Vlastitu porodicu mogu tako doživljavati jer sam sa njom zadovoljna, ali vjerovatnoća je veoma mala da istu takvu perspektivu ima i druga interesna strana kojoj porodica predstavlja stub, ćeliju, kičmu ili klijenta kojeg treba registrovati, kategorisati, ozakoniti, kupiti, regrutovati i ko zna šta još. Savršenstvo porodice nosi profit, blagostanje, opstanak i napredak u svim mogućim pravcima. U Bosni i Hercegovini ima mnogo zainteresovanih kontrolora tog savršenog porodičnog imidža, svaki iz svoga kuta bacaju udicu, čekaju pogodan momenat i umotavaju u blistavu perspektvu svoj ponosni proizvod.

Da budem jasna, svaka kontrolorska varijanta, bez obzira da li se radi o državnom aparatu, religijama, etničkom grupisanju, ili mega-kompanijama koje proizvode brendove u svakodnevnoj širokoj upotrebi, teži da ima posla samo sa jednom verzijom porodice, čiji osnovni paket čine otac, majka, i dvoje djece, različitog pola. Poželjno je da, u perspektivi, osnovni paket ima jasnu viziju i opredijeljenost da će se nesebično truditi da postane ultra super kombinacija, time što će se broj djece progresivno multiplicirati, poželjno u korist muškaraca, a na opštu radost kontrolora. Osim toga, kako bi ovi kontrolori bili zadovoljni porodicom, potrebno je da ista ništa ne potražuje, već da je materijalno i društveno u potpunosti samoodrživa, i da su svi njeni članovi i članice zdravi. Otac obavezno zaposlen sa zaradom koja je dovoljna za sve, majka može ali i nije nužno da bude zaposlena, jer se neko mora starati da servisi porodičnog savršenstva funkcionišu bez napora. Vjerujem da su ovakve porodice u stvarnom životu veoma rijetke, ali su kontrolorima osobito mile.

U oduševljenom navijanju za što veći broj porodica koje se uklapaju u ove kriterije, kontrolori rijetko promišljaju o onima koji se nalaze van tog punog kruga, a to je danas većina populacije Bosne i Hercegovine. Mislim na one mnogočlane porodice u okviru kojih su oba roditelja bez posla i koje bez osnovnih uslova za život opstaju na povremenom nadničenju, klin čorbi sa par kašika riže, i dobroj volji ljudi koji donesu djeci po čokoladu, nove cipele i sveske za školu. Mislim i na one porodice sa malo članova, koje se iz bilo kog razloga ne mogu ili ne žele uvećati. Mislim na porodice u kojima očevi u tijelu nose rupe od metaka, u glavi rovove, a majke ćute jer ih niko ništa i ne pita. Mislim na porodice koje žive u kontinuiranom strahu, stresu i osjećaju bespomoćnosti jer im se uselila opaka bolest koja se liječiti ne može, ili je liječenje toliko skupo da ga ne mogu platiti. Mislim i na porodice koje nisu podobne jer žive na pogrešnom mjestu, ili žive na pravom mjestu ali u pogrešno vrijeme. Mislim i na porodice koje čine dvije žene ili dva muškarca koji se ne mogu javno voljeti jer gotovo ni za koga ne postoje.

Kao ni moja porodica, oni nisu za prikazivanje, jer nisu kontrolorima po mjeri.

Nekako mi je ova savršenost najočitija u reklamama poznatih brendova, naročito ako se radi o proizvodima za djecu. Danas naletih na novu reklamu jedne dječije kreme sa kojeg mi se smiješi osnovni paket savršene porodice uz poruku „Moja porodica nije cijela, ako u kući fali *** dječja krema. Voli je mama, koristi je tata, ali najviše se nađe u ručicama mene i brata.“ U njoj nema ni mrve mene i moga dvočlanog društvenog stuba i neće nas nikada ni biti. Ne uklapamo se u bajku, ovako necjelovite i društveno falične. Nema tu ni one djece koja se raduju slučajnim čokoladama i novim cipelama. Nikoga što gore nabrojah. A nas je mnogo. I kupujemo da živimo. Kad imamo i možemo, ali ćemo kupiti.

Džaba im. Mi smo mikro savršene i savršeni milion puta.

(Banja Luka, april 2013.)