Sa okusom soli, sa okusom mora

Za prvi dio priče - Ofelija/Zasluženi odmori predsjednika Busha kliknite ovdje
Za drugi dio priče - People, we are saved kliknite ovdje
Za treći dio priče: Pobratimstvo lica u svemiru kliknite ovdje
Za četvrti dio priče: Dalmacija s wilmingtonske ribarnice kliknite ovdje

Piše: Rade Šerbedžija [odlomci iz knjige Green Card]

Pozvao sam na večeru Sergia Mimicu. Stol sam postavio na sredinu sobe i širom otvorio vrata balkona. Vjetar je šibao takvim smjerom da je, kao na filmskom platnu, prolazio točno ispred naših očiju, savijajući grane visokog drveća gotovo do zemlje i opasno njišući ulične svjetiljke što su zveketale kao zarđala zvona na ovnu predvodniku maloga stada djeda Vujadina, kojega su moji djetinji glasovi tjerali da povede ovce niz Vunjakovu dragu, a one se pokisle i preplašene grmljavinom stiskale jedne uz druge, dok je djed vikao dubokim glasom: br, br, br….Gara...br, br... Gara…

Kad god se nešto intenzivno događa u meni ili oko mene, odnekud se jave slike i mirisi djetinjstva i vrlo je često baš taj stari šljivar oko moje rodne kuće u Lici, uz koju se savila velika, gromom prelomljena trešnja Grkica, omiljeni kadar iz moga filma sjećanja.
- Odlučio sam izgraditi kuću u mome rodnom selu. Na istom mjestu gdje je nekada bila i istu onakvu kakve je se sjećam iz najranijeg djetinjstva - govorim Sergiu, dok otvaramo bocu crnoga talijanskog vina.

Za večeru sam pripremio sve ono što sam mogao naći u Wilmingtonu, a da malo nalikuje na dalmatinski objed. Talijanski pršut, koji ni izdaleka nije kao naš pravi drniški ili imotski ili istarski, ali može stat… zatim svježe lignje, koje su, začudo, dosta slične našim jadranskim, i pravoga šampjera, kojega sam, naravno, lešao i napravio i malo riblje juhe kako me je to moja Mirjana učila. Uz to ide i salata od rukule i kuhani krumpir, začinjen s malo petrusina, češnjaka i dobrog maslinova ulja. Sol mora, naravno, biti morska, koja ribi i svemu što se uz nju spravlja daje onaj pravi dalmoški okus.

Sergio i ja baš nekako posebno uživamo u ovoj našoj svečanoj večeri i ne pomišljamo da zatvaramo vrata balkona kroz koja ovaj orkanski vjetar tu i tamo prospe kišu i mokro lišće po našem stolu.
- A vraćaju li se ljudi tamo u tu tvoju Liku, poslije Oluje? – pita me Sergio, koji baš ne prati revno zbivanja u zemlji iz koje je odavno otišao.
- Samo starci. U moje selo su se vratila dva moja ujaka, sestra od strica Danica i strina Stojanka, tetka Neđa i njezin sin Rade, koji je bio dobar kovač a sada je vatra njegova kovačkog mijeha ugašena jer na proplancima Kozjena, Bunića i Udbine nema više onih vranih i bijelih konja da im se kuju potkovice.

Brzo preskačemo temu i vraćamo se ovoj ovdje olujnoj Ofeliji i šampjeru, čiju glavu iskusnim pokretima spretno rastavljamo, dijeleći kosti od obraza, sišući one tanane hrskavične poslastice i uživajući u najboljem dijelu ribe, kojega Amerikanci čak i od mačaka skrivaju i obično bacaju sa samljevenim ostacima hrane, kroz specijalne slivnike i cijevi, u dragocjeni otpad, od kojega onda, posebnim kemijskim preradama, prave umjetno gnojivo, kozmetičke preparate ili pogonsko gorivo.

Sterilna je ova velika Amerika. Ogromna, hladna, zastrašujuća. Sa svojim neboderima i aerodromima-gradovima. Sa svojim Coca-Colama, McDonald'sima, Levisicama, prevelikim automobilima i divovskim plakatima s kojih se cere filmske zvijezde, ispeglanih lica, otuđenih pogleda, izgubljenih djetinjstava.

Amerika kao stil i način života. Amerika kao nadnacija.

Nestalo je svjetla. Na nebu odrazi munja. Opet snažna grmljavina, koja se čini kao da je u naš hotel udarila. Mlaz tople kiše uletio je u sobu Ii zalio ostatke naše večere. Sergio i ja se kao dva dječaka hihoćemo, prestrašeni ovim silnim provalama orkanskoga vjetra.
- Bolje da pođem u svoju sobu, da zatvorim prozore za svaki slučaj – govori Sergio i vadi bateriju.

Jedva uspijevamo otvoriti vrata moga apartmana. S ove strane kuće još jače puše. Sergio pretrčava po nenatkritom hodniku do stubišta i u tih desetak metara je mokar do kože.
- Noćas će zec mater iskat – čujem ga kako viče u vjetar.

Zatvorio sam sva vrata i prozore. Nalio crnog vina u čašu.

Što je to poezija
Ovako zatvoren u svojoj hotelskoj sobi, bez svjetla, a i bez svijeća koje sam zaboravio kupiti, sklupčao sam se pod toplim pokrivačem i osjetih se najosamljenijim čovjekom na svijetu. Ima tako nekih trenutaka u životu kad ti se odjednom, u djeliću sekunde, sve učini nevažnim i cijelo svoje tijelo osjećaš kao poluživo i nekako utrnulo, pa bi najradije da prestane ovo rutinsko udisanje i izdisanje zraka koje tvoje krhko tijelo čini pokretnim i živim. Soba je sada potpuno u mraku jer su se mračni oblaci nadvili nad ovim mojim hotelom. Kroz svijest mi prolaze rečenice Danijela Dragojevića iz njegova eseja o poeziji. Uistinu, što je Poezija?

Je li Petrarkin sonet sam po sebi poezija ili to postaje tek onda kad neka ranjiva duša u svojoj biti te stihove prepozna kao poeziju?

Danijel u svome čarobnom eseju prevrće crne kocke u nekoj tamnoj sobi bez vrata i bez prozora (a kako smo ušli u nju ili tko nas je to tamo zazidao?), žudeći da otkrije poeziju u jednoj od njih. Sve su one, kaže, crne boje, jednakih oblika, jednake težine i kad ih približiš uhu, čuješ šum mora. No, jednu po jednu ih odlažeš: Nije to poezija. A onda, jednoga dana, uzimaš jednu od tih kocaka, koja je iste boje i iste veličine i iste težine, i kad je približiš uhu, čuješ šum mora. I znaš i osjećaš – to je poezija.

Naizgled iste riječi, koje si toliko puta prije izgovarao, odjednom, nekom čarobnom kemijom, postaju Poezija.

Dakle, Poezija se rađa u tebi. Rađa se kad tvoje tijelo, ili bolje reći unutrašnjost tvoga tijela – tvoja nutrina – sazrije i počne se oglašavati najljepšom glazbom, kao stakleno zvono u tvojoj utrobi ugrađeno.

Uz pomoć nebeskog svjetla koje se na trenutak uz prasak groma razlilo po mojoj sobi, pronalazim svoj laptop između bezbroj razbacanih stvari po krevetu. Uključujem ga i njegovo plavičasto svijetlo savršeno se bežično stapa s ovim Teslinim munjama. Jeli i ova mala sprava, koju još nisam uspio shvatiti ni svladati, jedan od izuma moga slavnoga zemljaka? Kako li se on osjećao u ovim američkim olujama, zatvoren u ovakvu sličnu hotelsku sobu, osuđen na svoju najdublju samoću. Munje koje je znao krotiti i od njihovih svemirskih snaga činiti čudesa, bile su mu jedine družbenice u njegovu svijetu osamljenosti. Jedan od najvećih umova svijeta, koji je tom svijetu darovao svijetlo i ubrzao njegovo kretanje do neslućenih brzina, umirao je u ovakvoj sličnoj američkoj hotelskoj sobi, okružen golubovima i tišinama. Pa i danas, kad su njegovi patenti priznati i kada ga znanstveni krugovi uzdižu posthumno na najviši mogući pijedestal, ostao je nepoznati stranac u svijetu. Tuđin!

“...tuđa zemlja ima svoje ne poznaje jade tvoje, tuđa majka ljubi svoga...“

Što ja to radim u ovoj Americi? U ovoj hladnoj i do boli mrzloj zemlji koja svojim zebnjama ubrzava starenje i svojim lažnim sjajem skriva bijedu izbjegličkih života?

Moja laptop baterija počinje žmirkati. Dok otvaram razne programe, odjednom se preko cijelog ekrana pojavljuje slika moje lijepe kćeri Lucije.

Ofelija!!!

Oči su joj na mene. Osobito izraz i boja. Ali čvrstoća lica i odlučnost su skovani od nekih drugih, meni stranih svjetova.

Odakle je iskopala to briljantno Ofelijino ludilo, koje sam prije nekoliko noći gledao na probi «Hamleta», na našoj tvrđavi Minor?

Sve je u njezinoj interpretaciji bilo tako smjerno i jednostavno. I, napokon, njezina odluka da se, u trenutku potpune pomračenosti uma, jednostavno skine gola golcata i da se takva, prozirna i bijela, pojavi pred kraljem, kraljicom, bratom Laertom i pred cijelim dvorom – sama je kristalna sublimacija glume, koja poništava sve suvišnosti. Ta gotovo nitko nije ni zapamtio da je u tome trenutku bila gola. Bio je to bljesak neke posebne energije kojom je njezino tijelo, zaogrnuto plavičastom aurom, na vrhovima prstiju nježno dotaknulo pozornicu, kao ranjivu mjesečevu površinu.

Smjerna i krhka, obavijena oko traka svjetla koji joj kao s neba odapeta užarena strijela osvjetljava put, Ofelija krči trnje sa svoje sudbinske staze.

Samo je vjetar uplela u plave kose i okrenula svoje sićušne dlanove prema nebu.
Da uhvati prve kapi tople i dobre kiše. I da se igra… jer… najljepše pjevaju zablude…

Ponoć je prošla i “Ofelija” još uvijek divlje pleše oko moga hotela i cvili osamljena, odbijajući se o betonske zidove i kližući niz vlažna stakla. Još uvijek je moj upaljeni laptop jedino svjetlo u hotelskoj sobi u Wilmingtonu u kojoj, sklupčan u krevetu, pokušavam poslati zrake dobre energije u Prosperov vrt na Brijune, gdje se pod okriljem od nekih davnih oluja do zemlje svinutih borova, moja kazališna družina Ulysses priprema za noćašnju premijeru Hamleta.
I kao što se duh pojavljuje u trenutku kad elsinorsko crkveno zvono oglašava ponoć, tako i ja, zarobljen ovom olujnom noći, kuckajući po svojoj noćnoj lampi-laptopu, šaljem ovo pismo bežičnom Teslinom energijom preko uraganom podivljalog i uzavrelog Atlantika:

Najlepše pevaju zablude
Taj Miljkovićev stih mota mi se već mjesecima po glavi. Otkrio sam ga tek nedavno, a čitav život čitam njegove pjesme, prevrćem stihove po glavi i često u vlastitoj poeziji razgovaram s njima.

Taj osobiti stih, kojega sam iznenada otkrio, nije nikako nešto posebno, nešto što bi se razlikovalo svojom neobičnošću od mnogih drugih njegovih opojnih stihova.

No on je za mene, nenadano, postao posebno značajan. Kao da mi govori više od svega što sam znao o kazalištu.

Sve je privid i sve je iluzija… I sve je obmana – ponekad sretno, a ponekad nesretno sanjana.

Koliko različitih energija se skuplja i sudara i miluje u jednom jedinom kazališnom projektu.

I nije pisac taj (pa zvao se on i William Shakespeare) i nije režiser taj (pa zvao se on i Peter Brook) koji je najpresudniji za uspjeh predstave.
Jer taj veliki pisac je bivao toliko puta izdan od svojih glumaca, a režiser ne može ništa učiniti svojim čarobnim štapićem ukoliko se ne spoje u jedinstvenu formulu sve dobre energije onih koji tog časa stvaraju svoju predstavu.

I nisu to samo glumci, koji svojim krhkim tijelima stoje na rubu provalije i riječima i gestom brane svoje i naše snove, nego su to i svi oni koji, svatko na svoj način, daruju predstavu svojim nesebičnim zalaganjem.

U pravim i velikim kazališnim pokretima, čovjek kojega zovemo “scenski radnik” jednako je toliko sanjar kao i dramaturg, glumac, režiser ili direktor kazališta.

Treba, dakle, vjerovati i osluškivati u sebi glazbu koja nas treperavim tonovima vodi k našoj kazališnoj visoravni.

Tamo, na toj tako veličanstvenoj čistini koju prepoznajemo i zovemo našom tvrđavom Minor, trebali bi se ostvariti svi naši snovi koje smo ovih nekoliko mjeseci sanjali.

Pa što ako postoje prepreke? Pa što ako postoje nelagode? Pa što ako nas vrebaju naše nemoći i sumnje? I naši, tako ljudski, slabi trenuci?

Najlepše pevaju zablude!

Taj nenadani stih opravdava svaki umjetnički početak i blaži i razjašnjava svaki umjetnički pokušaj. Umjetnost je stvar odluke! A odlučiti se možeš u jednoj jedinoj noći. U jednom jedinom trenutku, u kojem udahneš duboko i znaš da si sam gospodar svojih misli i riječi i pokreta. I da nitko drugi ne može prodrijeti u tajne tvojih zavjeta.

Pa što ako se zavaravamo, kad najljepše pjevaju zablude?

Čovjek, kojega zovu glumac, stoji na sredini pozornice i pokušava tuđim riječima dočarati vjerodostojnost trenutka.

Stoji tako na sredini pozornice, koja je često beskrajno, široko, ravno polje, šibano sjevernim ili sjeverozapadnim vjetrovima, već prema tome s koje strane ludilo puše, jer kad se otrijeznimo i kad zapuše jugo, vjerovati treba da ćemo znati razlikovati čaplju od čaklje!

Najljepše pjevaju zablude!

Zato se valja vratiti djetinjstvu. Tamo, u toj nevinoj i savršeno čistoj kutiji sjećanja, treba tražiti ishodišta svih naših umjetničkih činova. I bit ćemo spokojni pred svim nemirima. Jer djetinje srce ne poznaje lažne igre i pretvaranja. U tim ozračjima duša je laka kao pero i samo lebdi i hrli u “više svjetove”, kao šareni zmajevi nebu darovani.

Takav je i naš Hamlet, godine 2005. na tvrđavi Minor. Nacionalni park Brijuni. Opcina Fažana. Regija Istra. Republika Hrvatska!

Dragi moji prijatelji. Dragi moji kazališni radnici.
Još je samo pet dana do premijere.
Ni puno ni malo.

Jer predstava, ako je dobro odsanjana, može se skupiti u jednoj jedinoj noći. U jednom jedinom satu. U jednom jedinom trenutku u kojem ćemo se prepoznati.

Kao čovjek koji je toliko toga propustio u ovome kazališnom cementnom kamionu-valjku, koji je nesmiljeno mljeo mnoge pokušaje i umjetničke snove, hoću vam reći da znam i da sam, nakon svega, siguran samo u jedno: Najljepše pjevaju zablude!

Vaš hodač na žici, koja nas spaja…

Rade Šerbedžija