Rujan u Ševalu

Piše: Emir Imamović

Tačno znam kako se reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Mustafa efendija Cerić, osjećao dok je pola dnevnika propustio zato što je morao prijateljici objašnjavati šta znači rujan. I mene u ovim godinama, pa kako neće Cerića u njegovim, nervira kada me djete, dok gledam televiziju, maltretira sa pitanjima: ako je izbjeglica i muhadžir isto, što govore muhadžir; je l' se kaže petorica ili peterica?; kako se na bosanskom kaže avaz?; kako Turci kažu jorgan?; kako to da Srbi govore isto k'o mi; hoćemo li ići u Tuzlu u drugom ili trećem mjesecu? Dok čovjek odgovori, prođu i vanjska politika i kultura i vrijeme danas. U ekstremnim situacijama se objašnjavanje otegne do sporta, pa se nikada ne sazna da li je Mervana Jugić Salkić na ATP listi zauzela dvjestotridesetsedmo ili dvjestotridesetosmo mjesto.

Razumljivo je, dakle, da se veliki muftija upalio k'o kutnjak, pa na otvaranju džamije u Ilijašu, rekao: „Skoro slušam Dnevnik na FTV-u i ona voditeljica govori ‘u rujnu će naša delegacija posjetiti Tursku’. Prijateljica sjedi, pa kaže ‘šta znači rujan’. Braćo, tražimo da se na našoj televiziji koju mi plaćamo uvede dvojezičnost, i bosanski, i hrvatski. Ili da nam daju našu bosansku televiziju gdje će biti samo bosanski jezik”.

E, sada, nije Cerić, ali fakat, skroz u krivu kada govori o upotrebi jezika na javnom servisu i u većini komercijalnih elektronskih medija. Samo što problem promatra iz krivog ugla. Krivih ćoškova tačnije. Prije svega, na bosanskohercegovačkim televizijama se govori očajno: predsjedništvo je presjeništvo; država se zove Bosna i Ercegovina; letargija je latergija…i tako sve do “Danaca koji darove nose”. Zatim, na javnom servisu – BHT, FTV i RTRS - ili kako Cerić kaže, “na našoj televiziji koju mi plaćamo”, ne postoji dvojezičnost, već trojezičnost, obzirom da su zvanični jezici u BiH: bosanski, srpski i hrvatski, s tim što entitetske televizije koriste jezik(e) većine stanovnika tog entiteta. Dakle, u teoriji, na FTV se smjenjuju bosanski i hrvatski, dok u se u praksi ne govori niti jednim od ta dva jezika, već nečim što urednici misle da je bosanski ili hrvatski. Tako se glas h još, ali mu malo fali, nije našao u Duvnu i pretvorio ga u Duhno, a pitanje je dana kada će Narodna skupština Republike Srpske postati Narodna skupćina Republike Srpske. No, to je tek jedan od slojeva problema i na njega, garant, Cerić nije mislio.

Možemo, kada bi bilo svrhe, sada razglabati o tome da li su zvanični jezici BiH i njenog okruženja, zapravo, jedan jezik kojeg svako naziva kako hoće, što je, naravno, neotuđivo pravo. Možemo, zatim, lako dokazati kako je jezik kao takav, a ne njegov naziv, dio identiteta, jer da je obrnuto, ne bi Austrijanci govorili njemački, Amerikanci engleski, a Brazilci portugalski. Kao što ni, recimo, Ivo Andrić nije manje bosanski pisac zato što je pisao na srpsko-ekavskom. I to je, međutim, još jedan od slojeva problema na koji, garant, Cerić nije mislio.

Jednako možemo, ako u ovoj priči i za to ima razloga, pitati: na šta se misli kada se kaže bosanski jezik? Na svakodnevni, govorni jezik, najsličniji onom koji smo govorili nekada, samo što se drugačije zvao ili jezik u kojem bošnjačke novine imaju strano ime (azijatsko, kako je jednom Mile Stojić rekao za Avaz i, naravno, odmah bio proglašen bošnjakomrscem); u kojem se ne pozdavljamo ni sa zdravo, ni sa dobar dan, ni sa šta ima; u kojem je poginuli pripadnik Armije BiH bošnjačke nacionalnosti - šehid; heroj – gazija; pa sve tako dok općina Prozor ne postane općina Pendžer. Pokušaj nasilnog, ideološki motiviranog preuređivanja jezika, uvijek završi u karikaturi. Primjer je Tuđmanov hrvatski u kojem nisu preživjeli ni zrakomlat ni pripetavanje, niti je mesni narezak postao mjesni, a ni Beli Manastir nije pobijelio, iako u njemu većinom žive Hrvati. To je, međutim, treći sloj problema na koji, garant, Cerić nije mislio.

Mustafu efenediju Cerića, za razliku od prethodnih godina, žulja ahmedija. Dugo je, strašno dugo i sa, naravno, jednako lošim posljedicama, Islamska zajednica funkcionirala kao vjersko krilo Stranke demokratske akcije – nije pogrešno reći ni da je SDA, ustvari, bila političko krilo IZ-a – a reis je, uživajući zaštitu, uglavnom radio sve što mu kao vjerskom poglavaru u sekularnoj državi nije posao: izbacivao erotske oglase iz novina, uređivao “ozbiljne” medijske sadržaje, saslušavao nogometne selektore, pozivao na pisanje novog ustava, kadrovirao…ponašajući se, recimo, prema Borisu Tadiću kao nacionalni lider. Danas, međutim, u Sarajevu nema niti jedne ozbiljne stranke kojoj Cerićeva podrška treba ili može nešto značiti: Sulejman Tihić je odmakao SDA od IZ-a, Zlatko Lagumdžija nije ni pokušao približiti socijaliste i ulemu, pa ni Fahrudin Radončić više nije ovisan o velikom dragom hodži. Ambicioznost, međutim, zna biti gadna boljka. “Zamjeram bošnjačkoj inteligenciji da nisu dovoljno uložili truda da razvijaju nacionalnu komponentu kod Bošnjaka koja bi proizvela i potrebu za nacionalnom državom“, kazao je Cerić prije dvije godine, da bi danas polako počeo koristiti nepostojanje vlasti i najveću političku krizu od Daytona, da bi se opet nametnuo kao „najveća faca kod Bošnjaka“, kako ga je nazvao Milorad Dodik. Zato ni priča o prijateljici i rujnu nije ništa drugo drugo do poziv Bošnjacima da promisle, ne o formi zajedništva u multinacionalnoj državi, već o odustajanju od njega i stvaranju okvira u kojem će veliki muftija biti veliki dragi vođa. Ili, u prevodu: ako se zahtjevi HDZ-a za uspostavom hrvatskog kanala u skolpu FTV-a smatraju tek jednim koraka u podjeli društva i države, onda ni Cerićevo traženje bosanskog programa nije drugačije. Kao što ni traženje rješenja za nacionalno pitanje kroz nacionalnu državu - u kompleksnoj i složenoj BiH - nije ni sekunde drugačije od zahtijevanja trećeg entiteta ili daljnjeg jačanja RS-a. Sve to, naravno, Cerić zna, jer kako je i rekao u prvom dijelu izjave iz 2009: “Prvo je vjersko, ali se IZ pojavljuje i kao surogat onoga što su naši preci trebali uraditi, a to je nacionalna država Bošnjaka“.

Nije, dakle, nimalo važno „šta je to rujan“, već kako bi se u državi po mjeri Mustafe Cerića zvao septembar. Ove godine Ševal do 28. dana devetog mjeseca, a od 28. rujna Zu'l-kade. Prijateljici tada ne bi trebao prijevod. Onima što ne bi razumjeli, u takvoj državi ne bi bilo mjesta. 

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba