Ritam Sarajeva: Jednom u 15 godina

Vi, naravno, pojma nemate, jer to je svjetska tajna - a njih, te svjetske tajne, inače znaju samo dvojica iz CIA-e, trojica iz Vatikana, Semir Osmanagić i još jedan frajer, zaboravio sam mu ime - da papa Franjo, pravim imenom Jorge Mario Bergoglio, ima dvojnika. Kao što su ga imali pokojni Tito i rahmetli Saddam, kao što ga, tog dvojnika, ima svaki značajniji lider koji drži do sebe, a voli i da drugi drže do njega, pa kako se ne može razguliti i stići svugdje gdje treba biti i gdje ga zovu, on lijepo pošalje duplikat. Rekoh maloprije kako to da papa ima dvojnika, inače, znaju rijetki. Sa naglaskom na inače. Od subote, šestog juna, na spisku čuvara tajni su i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, lideri parlamentarnih stranaka, vjerski autoriteti i... I niko više.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Uglavnom, dok ste vi, kao i mnogi, mnogi drugi, vjerovali da se papa voza po Sarajevu i nešto prije nego će poglavar Katoličke crkve otići popiti sprajt na zidiću iza trafike – čemu su svjedočili Dino i Robi, čije iskaze je moguće pronaći na ovom LINKU - on, Jorge Mario Bergoglio, argentinski isusovac, održao je tajni sastanak sa političkim i vjerskim vođama u zemlji sa najviše vođa po glavi stanovnika.

Na, za sada neutvrđenoj lokaciji, papa je stao pred okupljene, uzdahnuo, pa ih krenuo rešetati pitanjima i slušati odgovore.

„Je li meni i onome drugom meni što maše narodu danas ovdje išta falilo?“, upitao je.

„Nije! Nadamo se da nije“, odgovoreno mu je horski.

„A je li vaš šef neke one agencije poodavno rekao kako u Bosni i Hercegovini ima oko tri hiljade ljudi spremnih na samoubilačke napade?“, nastavio je papa.

„Jeste“, uzvraćeno mu je.

„Priznajete li i vi, ne znam sad koji ono od vas tu, da ima najmanje sto pedeset državljana BiH u Siriji i Iraku?“

„Priznajemo.“

„Nemojte vi mene krivo shvatiti, ne optužujem ja, već samo nešto ne kontam“, nastavio je papa, ne kontam, ustvari, puno,a da mi je znati... Nego, hajmo 'vako probat: je l' ovdje kod vas javni prevoz rinaka zadnja?“

„Jašta je“.

„Je li tačno da vi kraj ovoliko rijeka, imate po noći redukcije vode?“

„Aha“.

„Bez obzira na to što svako brdo više od četiri metra ima izvor koji će postati makar potok, ako već neće rijeka?“

„Bez obzira“.

„Ima li dana, osim kada vam ja navratim, da se ovdje, po Sarajevu, ne puca?“

„Možda ima...“, izletjelo je nekome.

„Ma nema“, nadglasali su ga ostali.

„Je li tačno, čuo ja, pošto kupio, po to prodajem, da grad zna biti pravo prljav?“

„Jeste i to“.

 „A je li danas sve uglancano?“, zapitao je papa tajnovito.

„Jašta je“, odgovorili su mu ozareni domaćini.

„A recite vi meni“, nastavio je Jorge Mario Bergoglio, „je li istina da se kod vas još samo nije parkiralo u Katedrali i u Begovoj džamiji, za Sabornu crkvu ne znam...?“

„Jeste“, priznali su skrušeno domaćini.

„A je li naređeno da gdje idemo ja i onaj drugi ja, ne smije biti parkiran niko na trideset metara i tamo i 'vamo?“

„Da!“

„Je li naređenje izvršeno?“

„Normalno da jeste“.

„Ima li u vas“, iako vidno umoran, papa nije popuštao, „jedna firma da nije propala?“

„Imaju dvije“, odgovorila je otprilike trećina okupljenih.

„Ma ima ima i više“, uzvratila je druga trećina.

„Plafon šest“, kazali su ostali.

„Znate li šta je bilo osmog februara 1984.?“, pitao je papa, mijenjajući temu razgovora.

„Olimpijada!“, odgovoreno mu je.

„Dobro, to je lako... A znate li vi“, počešao se Jorge Mario Bergoglio po bradi, „šta je bilo tridesetog jula 1999. u Sarajevu?“

„Bilo je vruće“, pokušao je, uobičajeno neuspješno, biti duhovit Željko Komšić.

„Samit Pakta o stabilnosti u jugoistočnoj Evropi“, odgovorio je Mladen Ivanić.

„Otkud ti to znaš?“, upitao ga je Bakir Izetbegović.

„Ma bio ja nešto prije na nekom forumu oko toga u Sloveniji...“, priznao je Ivanić.

„E što ti znaš sebi...“, kazao je Dragan Čović.

„Dobro je, ba, galame“, papa je prekinuo svađu u začetku. „Uglavnom jeste, bio je taj Samit i isto je bilo k'o sad: sve kako treba, grad upicanjen, narod nekako fin, a nije se autom čitav dan moglo nigdje. U Zetru nema ko nije došao iz Amerike, Engleske, Rusije, NATO-a, ovog, onog...“

Papa je zašutio, čekajući reakciju.

„Kontate li vi išta šta ja vama pričam?“, upitao je nakon nekoliko sekundi.

Tišina nije značila pozitivan odgovor.

„Morate li vi“, nastavio je nešto tiše, sve umorniji Argentinac, „svakih otprilike petnaest godina pokazati da niste totalne budale? Evo, same brojke govore: osamdesetčetvrte Olimpijada, devedeset i devete svi važni svjetski lideri došli ili poslali nekoga, sada, dvije i petnaeste ste mene dočekali k'o...ma nema se šta reći... Kako vam se, bolan, da da propadate, a ne morate, niste duduci? Evo, vidite da možete kad' hoćete...“

Mučna tišina trajala je, činilo se, koliko i posjeta pape Franje Sarajevu. Gledali su prisutni, a bilo ih je, jedni u druge, slijegali ramenima, odmahivali, a neko je upitao je li pravi papa pred njima ili sa onom djecom na Otoci. Neugodnu atmosferu prekinulo je zvono papina mobitela. Navodno su ga zvali Robi i Dino...

Dva, tri dana nakon spektakularne, organizacijski savršene, na svaki način važne posjete poglavara Katoličke crkve Sarajevu; nakon mise na Koševu pred 70.000 vjernika; nakon njegova poklona zastavi Bosne i Hercegovine i zastave na poklon njemu; raspala se konačno Vlada Federacije; Milorad Dodik je kazao kako je među onih sedamdeset hiljada duša bilo plafon hiljadu Sarajlija, jedva preživjelih pod muslimanskom okupacijom; u Štrosmajerovoj je, deset metara od ulaza u Katedralu, teško pretučen dvadesetjednogodišnjak; na Vrbanji je opljačkana pumpa; na Ilidži je dijete udario automobil; Dragan Čović je započeo obnavljanje partnerstva sa Fahrudinom Radončićem; Mustafa Cerić nije zadovoljan time što je papa zaboravio reći „dovoljno“ o gendocidu nad Bošnjacima...

„Sarajevo je grad-simbol. Stoljećima je bio mjesto suživota narodā i religijā, tako da je prozvan 'Jeruzalemom zapada'. U nedavnoj je prošlosti postao simbol ratnog razaranja. Sada je u tijeku lijepi proces pomirenja i prije svega sam zbog toga otišao: kako bih podupro miran suživot različitih naroda; to je naporan, težak, ali i moguć put! I dobro im ide“, izjavio je po povratku u Vatikan papa Franjo, onaj pravi. Dvojnika je pustio da se odmori.

Da, nama zbilja dobro ide. Povremeno. Bljesnemo svakih petnaest godina, al' tako da se pamti.

Doviđenja do 2030.  

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.