Republika Srpska: spomenik zločincu

Piše: Emir Imamović

„Ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom“, znamenita je rečenica iz još znamenitijeg pasusa jednog od najboljih romana napisanih na južnoslavenskim jezicima: Derviša i smrti Meše Selimovića. I nije se, mater joj jebem, baš ni s kim na ovom svijetu, u onom njegovom dijelu u kojem se zločin ne isplati, historija tako ružno šalila.

Sve o hapšenju Ratka Mladića

Uhapšen je Ratko Mladić, a ako ne odapne u ovo dan-dva, ići će u Haag. Da tamo umre. Došli su, dakle, Tadićevi policajci, pokucali, rekli: „Đenerale, vreme je“. Olinjali, propali starac je stavio kačket i sada je, kao, sve u redu. A nije: sve je isto i ako uopće ima nečega dobrog u Mladićevom hapšenju, onda je to, kako piše tuzlanska pjesnikinja Šejla Šehabović, činjenica da bi i bez njega bilo sve isto, samo što bi se đeneral i dalje vodio kao slobodan čovjek. Ovako nije slobodan, a čovjek svakako nikada nije ni bio.

Vezano: Emir Imamović: Ubiti ga barem osam hiljada puta

Zahvaljujući historijskom smislu za loš humor, on, Mladić, ima spomenik odavno. Najmanje petnaest godina, deset mjeseci i jedan dan, koliko je zvanično bio u bijegu. Nije, međutim, jedini: imaju ga i Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Radislav Krstić... Puno ih je, pa ni spomenik nije mogao stati na manje od pola Bosne. Današnja Republika Srpska spomenik je zločinima protiv čovječnosti, zločinu koji se kao takav ne doživljava, monument ubicama što su vjerovale da „historija oprašta zločine, ali ne i greške“, kako je govorio Churchill, a citirao, prema dnevnicima Ratka Mladića, Slobodan Milošević.

Republika Srpska će, ko zna, možda jednom nestati. Možda će, ni to niko ne zna, trajati do sudnjeg dana. Bude li, međutim, živa, bit će i sporna sve dok se slavljenje zločina i zločinaca ne počne kažnjavati. Upravo to, igranje kola i pjevanje pjesama u ime onih što su u temelje Republike Srpske ugrađivali tuđe kosti, čini manji bosanski entitet spomenikom ljudskom otpadu, sa čijim smradom u nosu žive oni građani RS-a kojima svete riječi nisu imenice Ratko i Radovan, već posao i plata i kojima je mjera srpstva Srđan Aleksić, a ne Rajko Vasić.

Sve što ima „historijski rok trajanja“, imalo je i svoj, recimo to tako, prvi put. Dakle, to što po prvi put zapadno od Drine postoji srpski entitet sa više državnih prerogativa od države BiH, ne mora značiti da će RS završiti kao ona greška koju povijest nije oprostila. Neće istu tu Republiku Srpsku spornom učiniti ni to što je ostatak „izraza volje srpskog naroda“: ta navodna volja srpskog naroda mijenjala se, naime, u skladu sa okolnostima; od velike do „samo“ nešto veće Srbije, od terora nad Albancima Kosova, do Kosova na kojem je danas Srbima kao Bošnjacima u Republici Srpskoj, ako ne i gore; od Srbije do Tokia do Srbije k'o nokia – svake sezone sve manje. Da je išlo, jednostavno govoreći, cijela BiH u Srbiji bi bila „izraz volje srpskog naroda“, ali kako nije, volja se izrazila na četrdeset i devet posto teritorija zemlje sa kojom se „istorija pošalila“.

Zapravo je tek danas Republika Srpska izraz volje srpskog naroda, jedinog koji je, kada mu se promijeni volja, može i ukinuti. Sve druge priče, od Silajdžićevih o bezentitetskoj Bosni, do onih Lagumdžijinih o dva entiteta od kojih će „njegov“ biti Zapadna Njemačka, pa će usisati Istočnu - jesu za nabit' na neku stvar. Ako i zvuče dobro, ne znače ništa.

„Podržаvаm prаvo borаcа i grаđаnа Republike Srpske dа izrаze svoj stаv povodom hаpšenjа generаlа Rаtkа Mlаdićа i izrаžаvаm uvjerenje dа će svа okupljаnjа proteći mirno i dostojanstveno i bez najmanjeg incidenta”, rekao je Milorad Dodik uoči banjalučkih, a nakon svih drugih četničkih pireva organiziranih u RS-u, na kojima je izraženo neslaganje sa hapšenjem Ratka Mladića.

Ne postoji niti mjesna zajednica, a kamo li općina, grad, regija, država…bez idiota kakvi se skupljaju po ulicama i trgovima manjeg bosanskog entiteta. Civilizirane, ozbiljne vlasti se, međutim, od fašističkih razlikuju po tome što kontroliraju sistem u kojem se nosanje koljačkih znamenja, slavljenje zločina, širenje vjerske i rasne mržnje kažnjava zatvorom. U Republici Srpskoj se kokarda na kapi, Draža na majici, Radovan na transparentu i Ratko na mega-plakatu sa kojeg gleda kako igrači FK Borac slave titulu prvaka BiH, vodi kao dostojanstveno izražavanje stava povodom hapšenja generala – ne, dakle, masovnog ubojice i sadiste, već generala Ratka Mladića. I tu, u RS-u, uopće nije incidentno uzvikivati “nož, žica, Srebrenica!”. To je, kaže Dodik, pravo građana da se malo izraze. Kad već nema nikoga za preklat’.

Sve dok Republika Srpska ne bude mjesto u kojem se predsjednik raduje hapšenju zločinaca i zgraža nad njihovim obožavateljima, dok policija ne počne palicama i vodenim topovima čistiti svaki trotoar na kojem se pjeva u slavu smrti, dok prezime Mladić ne bude sinonim za stid, “izraz volje srpskog naroda” će biti sporan: greška koju je historija, šaleći se sa Bosnom, zaboravila ispraviti. Da bi se smilovala tek u toliko što je odlučila da ne oprašta zločincima.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na imamovic@radiosarajevo.ba