Reprezentacija zemlje koje nema

Piše: Emir Imamović

“Dodik ne želi ni da čuje o zajedničkoj fudbalskoj reprezentaciji. On bi za nju navijao samo kada igra protiv Turske. U njegovom poimanju svijeta su samo osmanlijske horde gore od jednog multietničkog državnog tima”, piše njemački Süddeutsche Zeitung. Eto, dešava se to i u velikom svijetu: da ugledne novine, jezikom teme kazano, promaše ceo fudbal.

Milorad Dodik, u čemu horski griješe bosanski, kao i njemački novinari, nema ništa protiv multietničke nogometne reprezentacije BiH. Njemu je, zapravo, sasvim svejedno je li tim etnički šarolik ili su svih jedanaest startera, pa pet rezervi, trener i dva pomoćnika, ekonom i vozač autobusa, maser i recepcioner u Hotelu Hercegovina - Srbi. Što se Dodika tiče, neka u reprezentaciji igra ko god hoće, sve dok je ekipa k’o što je nekada bila. Da je, dakle, nogometna selekcija BiH već izgubila sve šanse za, barem, treće mjesto u kvalifikacijskoj skupini za Euro u Poljskoj i Ukrajini, da iz četiri utakmice ima tri boda – osvojena protiv neugodnog Luxemburga – da nas je Albanija nabila u Tirani, a Mutu utrpao pet, šest komada u Zenici, direktoru Republike Srpske bi lale rasle iz ušiju. Em navija za Srbiju, em reprezentacija Bosne i Hercegovine predstavlja Bosnu i Hercegovinu po njegovoj mjeri: kilavu, nefunkcionalnu, gubitničku državu čije postojanje je nepotrebno i kao takvo, naravno, privremeno.

Nogomet negdje, u nacionalnim državama najprije, može biti i nastavak rata u drugim sredstvima. Drugdje, mi smo, vjerovatno, jedini takav primjer barem u Evropi, fudbal je nastavak mira. Onih nekih davnih, skoro zaboravljenih godina u kojima je bilo moguće da Hrvat, recimo, Franjo Vladić, bude zvijezda Veleža; Srbin, recimo, Predrag Pašić, ikona navijača Sarajeva; Bošnjak, recimo, Senad Lupić, Borcu iz Banje Luke donese titulu pobjednika Kupa Mršala Tita - i to u utakmici sa beogradskom Crvenom zvezdom; da Ivica Osim prvo bude Švabo, pa genije, pa sve drugo... Ta se igra, prije svega, suprotstavlja ludačkom okviru u koji je BiH uvučena: nema, naime, ni tog ustava ni tog Daytona po kojima se nogometni tim sastavlja drugačije nego od najboljih. A to što je u jednom trenutku najviše najboljih iz jedne etničke skupine, posljedica je slučaja. Kako u dvonacionalnoj Belgiji ili tronacionalnoj Švicarskoj, tako i kod nas. 

Nogometna selekcija BiH je jedina državna institucija koja funkcionira na čisto građanskom principu, što, rekoh, ne bi bio Dodikov problema samo kada bi se pokazalo da predstavlja BiH u punom kapacitetu njene propasti. Ali ne predstavlja, već se čini kako reprezentacija BiH i država pod čijom zastavom igra, imaju zajedničko samo ime. Naravno, ne zahvaljujući Fudbalskom savezu BiH, već uprkos njemu.

Koliko je, sve u svemu, fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine drugačija od BiH kao države, toliko je Nogometni savez do prvog aprila ličio na državu BiH. I samim tim, sa jednim, dva, trideset i tri predsjednika, nije smetao Miloradu Dodiku. Sasvim suprotno: bolji nije mogao biti. Niti jedna loša odluka i još gori potez, niti jedna demonstracija kosmičkog neznanja i istog takvog lopovluka, nije bila sporna onima što za BiH navijaju samo kada igra protiv Turske, mada im nije mrsko ni ako Turska pobjedi. Takvima će, naravno, ako zaista bude uspostavljen, smetati Komitet za normalizaciju, barem koliko i reprezentacija BiH koja ne gubi od Rumunije i Albanije. Zato će ubuduće boga moliti da je pobjede, kako bi rekli u Süddeutsche Zeitungu, osmanlijske horde. Plus, naravno, svi ostali.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba