Radnici koji su višak

Piše: Emir Imamović

Jučer je sa moje desne, a vaše, čitateljske lijeve strane, na ovom portalu objavljen/prenešen tekst Borisa Dežulovića iz Slobodne Dalmacije: „Ekonomski nacizam u turističkom rajhu“. Dežulović se, je li, osvrnuo na Ivu Ćurkovića i Makarsko primorje, bilten lokalnog HDZ-a u kojem je do neki dan potpuno nepoznati novinar goste iz Bosne i Hercegovine na tamošnjim prenapučenim plažama proglasio viškom.  Sve što treba reći i znati o Ćurkoviću, rekao je Dežulović u devet stotina i pedeset i šest riječi. Među ostalim i:

- Makarsko primorje je kretenska novina koju, prema raspoloživim podacima, niko nije pročitao od prvog broja izašlog prije punih trideset i pet godina
- U Makarskom primorju izlaze kretenski tekstovi, kada već prostor ne popunjavaju fotografije tamošnjih HDZ-ovaca
- Takve tekstove piše, pored ostalih, Ivo Ćurković, za kojeg se, inače, znalo manje nego za Makarsko primorje
- Ivo Ćurković je, shodno navedenom...

Ivo Ćurković je, naime, nebitan: on je ništa, rezultat neuspjelog abortusa, slučajni plod iz veze Smiljka Šagolja i Dijane Čuljak, onoga što je upozoravao devedesetih kako su „muslimani još uvijek u Makarskoj“, da bi danas podučavao novinare u Mostaru i one što je dijelila turističke zvjezdice u apartmanskim naseljima Dretelj i Heliodrom, da bi danas, dobro prošle godine, jednodnevne goste iz BiH u Omišu proglašavala, zamislite, viškom.

Dan prije nego će Dežulović resetovati Ćurkovića, u Jutarnjem listu je objavljena reportaža iz „turističkog rajha“, ljetovališta u kojem se, pored svega, neki Bosanci osjećaju kao kod kuće. Recimo, S. iz Bugojna i njen desetogodišnji sin. S. je samohrana majka, zaposlena i radi, kako je to već i uobičajeno kod nas, za crkavicu. Mjesečno zarađuje oko 600 maraka, a kada plati sve što treba platiti ostane joj 120 maraka za život. Ili pune četiri marke dnevno, ako mjesec nema trideset i jedan dan. Mjesecima S. štedi – od čega li? – kako bi sinu priuštila nekoliko dana mora: bez spavanja i hrane, naravno. Majka i dijete mogu, kada se spuste do Makarske, popiti dva pića: ona najjeftinije – običnu kafu i čašu jednako obične vode, česmovače  –  on sok.

Novinar Jutarnjeg ih je upoznao za kišnog dana. Na plažu nisu mogli, pa su na magistralu, gdje će ući u autobus za Bugojno, otišli pet sati prije polaska. Za stolom kafane iz koje su degažirani, nakon što je referent s tacnom procijenio da sjede 'nako, zamijenili su ih turisti koji nisu višak: Bosanci! I naručili ribu koja po kilogramu košta malo manje od onih 120 maraka, koliko mjesečno ima mala bugojanska, radnička obitelj.  Konobar im se, pisalo u novinama, obradovao kao rodu najrođenijem.

Otkako je ono iz Makarskog primorja objavilo upute o konačnom rješenju viškova sa plaža, nema ko nije našao za shodno da kaže neku o rasizmu provincijskog glasila. Niko se, međutim, nije upitao: kako li je, majku mu, moguće da neko, evo S. iz Bugojna, radi cijelu godinu, a ne može otići na pristojan godišnji odmor?!

Hiljade Bosanaca, cijela vojska žrtava divljeg kapitalizma, rade kao stoka, prelijevaju iz šupljeg u prazno, da bi nekako otišli na more od zore do sumraka i tamo, jer za više nemaju, žuljali leđa na kamenju, plivali i iz dva puta jeli sendviče od jučerašnjeg hljeba i današnjeg friškog zraka. I nisu to, nemojmo se lagati, tipični bosanski turisti, već tipični bosanski radnici: armija onih kojima se pred izbore, sa lijeva i desna jednako, nude priče o cjelovitoj državi, nezavisnoj Republici Srpskoj, trećem entitetu, našim kostima i njihovim ubicama, o budućnosti sjajnoj kao escajg na stolovima nove elite, gadova kojima su one cjelovite države, nezavisne republike i treći  entiteti omogućili da bahatoj djeci kupuju što požele, dok sinovi poštenih radnica mole za još jedan sok. I, ne dobiju ga, već pet sati čekaju autobus na magistrali, pa se žedni i, garant, gladni, vraćaju s mora.

Nema tu, da ne bude zabune, nikakve božanske pravde, pa da S. i sva njena braća i sestre po bijedi plaćaju porez na vlastitu glupost. Nisu, naime, bosanski radnici birali parazite i bandite zato što su plitke pameti, već zato što, zapravo, nisu imali izbora. Nikakve, ali nikakve razlike nema između nacionalnih pokreta i navodnih socijalista, izuzev, a i to tanko, kulturološke. I jednima i drugima su robovi slobodnog tržišta, jaranske privatizacije i burazerske ekonomije, isto što i Ćurkoviću: višak.  Ništa s njima čovjek ne može: ni staviti ih za direktore javnih preduzeća niti im naplatiti reket, niti s njima ljetovati u apartmanu u Makarskoj zavedenom na punicu stranačkog druga kojem je prvi posao u životu bio: načelnik općine.

SDP kao i SDA, SNSD kao SDS, HDZ kao i HDZ 1990, nikada ništa nisu ni pokušali učiniti za najveće žrtve proteklog rata: klasu poštenih, običnih, vrijednih radnika krivo naučenih da rad nije razonoda za budale, da je dovoljno ići na posao, pošteno ga obaviti, pa da će plata biti, ako ne proporcionalna trudu, onda barem dovoljna za pristojan život. Onaj u kojem se na moru mogu u jednom danu popiti dvije kafe i dva soka, platiti dvokrevetna soba u, kako Ante Tomić opisuje Makarsku rivijeru, osamstotom redu od odmora i... I ništa više.

Ivo Ćurković je, dokazao jučer Boris Dežulović, glasnik ekonomskog nacizma. On, Ćurković, je, a da nije htio, učinio i nešto koliko – toliko dobro. Objasnio konačno zašto Bosanci tako prokleto vole Makarsku: zato što se osjećaju kao kod kuće. U kapitalističkom rajhu u kojem niža vrsta živi od 120 maraka mjesečno, a arijevci sa stranačkim iskaznicama ljetuju u vlastitim aprtamanima na Jadranu, pa se, kada se vrate preplanuli, kunu u socijalnu pravdu.

A oni, ti speedo borci za zemlju sitih radnika, zovu se...  To, kao, ne znate kome ste kao bosanski radnik u Makarskoj: potpuni višak?

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba