Priznanje za razvoj Bakira Izetbegovića

Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Vlade Republike Turske, primio je u Sarajevu nagradu„Isa-beg Ishaković“ za „međunarodni doprinos razvoju kulture i kulturne baštine grada Sarajeva”. Šta se podrazumijeva pod tim međunarodnim doprinosom i kako je tačno Erdogan doprinio razvoju kulture i kulturne baštine grada Sarajeva, nije rečeno jer nije bilo potrebe. Dodjela nagrade nazvane po utemeljitelju današnje bosanskohercegovačke prijestolnice, bila je tek pokriće za Erdoganovo saučešće u predizbornoj kampanji Stranke demokratske akcije, kojoj se službena Ankara, recimo tako, vraća nakon neuspjele avanture sa Zlatkom Lagumdžijom.

Erdogan je ozbiljan lider ozbiljne države i, nesumnjivo, jedna od najzanimljivijih političkih ličnosti moderne Turske. „Njega i njegove bi Ataturk u petak uhapsio, a u ponedeljak bi ih pozvao da mu vode ekonomiju“, pisalo je u nekoj, ne tako skoro objavljenoj reportaži iz zemlje na dva kontinenta. U drugoj, objavljenoj u hrvatskom izdanju magazina Geo, stajalo je: „Stranka pravde i razvoja (AKP) na turskim je parlamentarnim izborima u studenom 2002. osvojila apsolutnu većinu. Četiri mjeseca poslije šef vlade postao je Recep Tayyip Erdogan, atletski čovjek koji se mukotrpnim radom uzdigao iz istanbulske lučke četvrti.

Erdogan svoje brkove nosi kompaktno i decentno iznad usnice, kako i dolikuje pravom turskom sunitu, a njegova supruga glavu prekriva rupcem. Gotovo da nije bila prošla ni godina i pol otkako je utemeljio AKP. Stranka proistječe iz političkog islama. Njen je program konzervativan, blizak gospodarstvu, ali i naglašeno demokratičan. AKP je otvorio tržišta. Kapital se slijeva u zemlju, europski koncerni grade tvornice, srednja klasa hvata korak s globalnom potrošačkom klasom. Znaci uspjeha promijenili su lice Turske: novi automobili voze cestama, stvaraju se zračne luke i podzemne željeznice, baš kao i trgovački centri i stambeni blokovi. Gospodarstvo je doseglo stopu rasta gotovo poput one u Indiji i Kini. AKP želi uvesti Tursku u EU; Arapi se dive i zavide Turcima na njihovu uspjehu; stručnjaci govore o turskoj demokraciji kao uzoru za muslimanski svijet...“

Recep Tayyip Erdogan

Otkako postoji nagrada „Isa-beg Ishaković“, dakle od 2007, među njenim dobitnicima, barem kada je o političkim ličnostima riječ, nema onih kojima ni najbliža rodbina ne vjeruje. No, nikada laureat nije pompeznije i sa većom pratnjom došao da u Narodnom pozorištu u Sarajevu dobije aplauz i plaketu. Sa Erdoganom je u Sarajevo sletila supruga, „pola“ Vlade i šef diplomatije, Ahmet Davutoglu. Istina, dodjela nagrade upriličena je u vrijeme službene posjete, ali je službenu posjetu zasjenila dodjela nagrade. U suštini: službena posjeta se svela na dva-tri protokolarna susreta na kojima su frcale fraze – trebamo, hoćemo, svakako ćemo, samo kada i kako to ćemo još vidjeti – svečanost u Narodnom pozorištu iskorištena je za politički marketing, a SDA i posebno Bakir Izetbegović zapečatili su poziciju favorita Turske u Bosni, koju će iskoristiti da se vrate na vlast.

"Engleska nema neprijatelje ni prijatelje, Engleska ima samo svoje interese", rekao je Winston Churchill. Vanjska politika ozbiljnih država – među koje spada i Turska - funkcionira upravo tako: interes je jednako iza svakog prijateljstva i neprijateljstva. „Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji istok, zajedno s Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići“, izjavio i to ne skoro, upravo u Sarajevu, Ahmet Davutoglu.

Možda je, ko će ga znati, Erdogan stvarno iskren kada govori o svojim osjećajima spram Bosne i njenih naroda, ali za te narode, a posebno najbrojniji, to ni najmanje ne bi trebalo biti važno. Bošnjaci, jednostavno rečeno, od turske ljubavi do sada nikakve koristi vidjeli nisu, a izgleda da u dogledno vrijeme neće. Ako je, dakle, interes Bošnjaka funkcionalna država BiH koju investitori neće zaobilaziti k'o da je šugava, onda bi prema zvaničnoj turskoj politici i njenim kreatorima trebalo nastupati sa puno više opreza i daleko manje ljubavi. Sve dobro što je Turska u posljednje vrijeme učinila na Balkanu, učinila je drugdje, dok je u svemu lošem u BiH saučestvovala. I toj se praksi kraja ne nazire.

Početkom godine Oslobođenje je objavilo kako se „ukupne investicije iz Turske (u BiH) od maja 1994. do 31. 12. 2010. procjenjuju se na 135 miliona eura“, te da trenutne iznose osamdeset i jedan milion dolara“.  U isto vrijeme, Slobodna Dalmacija je objavila tekst o investicijama turske Dogus grupe samo u Šibeniku, u kojem će ova kompanija „u nautički biznis i turizam investirati između 60 i sto milijuna eura“. Do kraja ove godine, još jedna turska kompanija, Caliskan, sprema se na višemilionsku potrošnju u susjednoj državi. Za isplate zaostalih plata i pokretanje proizvodnje u dijelu nekadašnjeg Diokija, tvrtke propale zajedno sa njenim vlasnikom Robertom Ježićem i njegovim političkim pokroviteljem Ivom Sanaderom, bit će potrošeno oko dvadeset miliona eura. Ista firma, prema pisanju hrvatskih medija, zainteresirana je i za ulaganje u izgradnju termoelektrane Plomin 3 u Istri, projekat vrijedan oko 800 miliona eura!

Naravno, Hrvatska je, za razliku od BiH, stabilna država, što je, jednostavno, prvi preduslov za ozbiljna ulaganja. O tome je, uostalom, u Sarajevu govorio i Erdogan, kazavši kako je „novac poput žive koja uvijek sebi nađe put”, idući tamo gdje su stabilnost i sigurnost neupitni. Takvo mjesto, znamo, Bosna i Hercegovina nije, dijelom i zbog krivih procjena upravo Turske.

Nije tajna, niti je je nepoznato, kako je bivši turski ambasador u Sarajevu, Vefahan Ocak, o predsjedniku SDP-a mislio bolje nego Amina Lagumdžija i Damir Hadžić zajedno, dajući, i to ne jednom, podršku njegovim egzibicijama sa opasnim posljedicama: formiranju Vlade Federacije nakon kojeg su se odnosi između Bošnjaka i Hrvata vratili u vrijeme neposredno nakon prekida oružanih sukoba, te izbjegavanju konstituiranja Vijeća ministara na jedini mogući način. Kada je, konačno, postalo jasno da Lagumdžija ne nudi rješenja, već dodatano usložnjava već postojeće probleme, službena Ankara, ona koju kontrolira Erdoganova konzervativna Stranka pravde i razvoja  se vratila svojim prirodnim partnerima: Stranci demokratske akcije, odnosno onom njemu dijelu koji se žilavo opirao reformskim pokušajima Sulejmana Tihića.

Tako je za novog čovjeka u Bosni odabran Bakir Izetbegović, što za Tursku, možda i nije loše, ali za Bošnjake teško da može biti dobro. Osim ako se pod dobrim ne podrazumijeva daljnja desekularizacija prostora na kojem su Bošnjaci većina, donošenje kapitalnih odluka na minderima i po sijelima, religijska pripadnost kao dominirajući faktor nacionalnog identiteta, a njeno manifestiranje kao legitimacija ispravnosti i građanske pokornosti. Drugačije rečeno, sa Izetbegovićem mlađim ćemo iz Lagumdžijinog haosa izaći tamo gdje smo već bili: u troetnički zbir regija definiranih vjeroispovješću njihovih stanovnika. A to što će se problemi možda činiti manjim, neće značiti kako je kvalitetno rješenje bliže. Rješenje za BiH, da ne bude zabune. Za Tursku je već dobro i to što će, uslovno kazano, probleme moći kontrolirati. 

Bakir Izetbegović

Zreli narodi imaju elite svjesne da nacije nemaju prijatelje i neprijatelje, već samo interese spram kojih kreiraju odnose sa drugima. Nezrele, međutim, predstavljaju oni što to ili ne znaju ih nije briga, sve dok u internacionalnoj razmjeni osjećaja vide vlastitu korist. A jednom takvom, Bakiru Izetbegoviću,  je podršku dao Erdogan. I usput primio nagradu za „međunarodni doprinos razvoju kulture i kulturne baštine grada Sarajeva”. Nagradu čiji je simbol - nišan.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba