Pravo na 15 minuta strave

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

U dokumentarnom filmu Vidimo se u čitulji, redatelja Janka Baljka, u jednoj sceni se pojavljuje djevojka, po godinama više djevojčica, obučena i našminkana kao da joj je dvadeset i pet, a ne petnaest - i govori o onome što očekuje od života: „Hoću uvek da budem na površini. Hoću da me svi vide, da me svi znaju“. Iako maloljetna, za taj cilj se, prvo, pristala slikati naga, pa postati bliska sa bogatim ološem koji je tretirao kao stoku, kada je nije gledao kao komad mesa. „Svi isplivaju za pet minuta“, kazala je, također, u kameru.

Koliko je izdržala da ne potone, ne zna se.  Uglavnom, nema je na površini...

U malo manje od dva mjeseca, na You Tubeu se „pojavilo“ par snimaka fizičkih obračuna sarajevskih  djevojaka, djevojčica zapravo. Drugi je, kako smo objavili, uklonjen, a prvi se još uvijek uredno može pogledati. I, normalno, svi smo zgroženi. Pardon, skoro svi... Obje tuče imale su, svjedoče snimci, promatrače, objektivnu sarajevsku publiku iz koje dolaze zaslužni za internetsku slavu curica sklonijih argumentu sile, nego sili argumenata.

Sarajlije pred kojima su se cure marisale, ponašali su se skoro isto kao i njihovi sugrađani iz tramvaja zvanog smrt. Sjećate se valjda, nije davno bilo: dva kretena su iz čista mira i istog takvog pasjaluka ubili dječaka Denisa Mrnjavca, dok su ostali putnici mirno sjedili i dostojanstveno se pravili da gledaju svoja posla.

Sada je, naravno, vrijeme da se upitamo kakvo smo društvo i kakvi smo to ljudi postali, gdje su svi oni kodeksi uličnih muških obračuna i sve one djevojčice koje su se tukle samo verbalno? E, zajedno su sa nama što nam moraliziranje nije mrsko, ali svaka samokritika jeste, otišli u tri pizde materine.

Veliki buraz

Evolucija je dugotrajan proces: majmunima je trebao lijep komad vremena da postanu ljudi. Ljudima, međutim, ne treba puno da postanu majmuni. Tek nekoliko godina, jedan rat i medijski trend sticanja slave iz ničega. Ničega vrijednog, tačnije.

Svaka posljedica koja ima samo jedan uzrok, može se, istina nekada teško, sanirati. Iza aktuelnog sarajevskog „velikog buraza“ i ljutih djevojčica pred njim, baš kao i iza onih idiota što su u Denisa, naočigled smijernih građana, zaboli nož, ne stoji jedan uzrok, već mozaik u kojem smo svi. Zasluge, istina, ne možemo ravnopravno podijeliti, samo nam to nije kakva utjeha.

Živimo li, dakle, danas posljedice one 1992. godine u kojoj su osuđeni silovatelji, dokazani sadisti i raznorazni kriminalci, dobili puške, uniforme i činove, pa preko noći od društvenog otpada postal komandanti vojnih policija, generali, branioci grada, heroji ulica uzoranih granatama, demonstrirajući čisti patriotizam do prve prilike za pljačku, da bi, uz tek nekoliko izuzetaka, nakon posljednje – jer se poslije njihovih juriša na skladišta i sehare po kućama, više nije imalo ni šta ni od koga pokrasti – otišli da šire istinu o Bosni po podzemljima Zapadne Evrope?

Ili, uslovno rečeno, više živimo posljedice njihovog, koliko fizičkog, toliko i medijskog povratka u glavni grad? I može li se i u kojem omjeru podijeliti krivica između nas što smo, bez obzira na kontekst, na naslovnim stranama i u prime timeu objavljivali snimke i fotografije okorjelih gangstera i publike koja je takav sadržaj plaćala i gledala?

Prije presude, ipak nije loše navesti jedan podatak: broj magazina Dani na kojem je Danis Tanović držao Oscara i u kojem smo objavili njegov dnevnik iz Hollywooda – uvjereni kako ne postoji razumno biće u bližem okruženju, koje ne shvata veličinu Tanovićevog uspjeha i koje ne zanima kako je Danis proživio vrijeme trijumfa – imao je višestruko lošiju prodaju od bilo kojeg sa Ćelom, Cacom, Gašijem, Lešijem...na naslovnici. Bilo je to, tek da znamo o kakvom društvenom kontekstu govorimo, u ono doba u kojem je Ismet Bajramović ubio čovjeka u sred bijela dana, pred svjedocima, ali je sud uspio ustanoviti da se, eto, desilo čudo: zločin koji ima žrtvu, ali nema počinitelja.

Vrijeme i TV programi visoke gledanosti su nas naučili koliko malo treba od slave za najgore do slave za bilo koga spremnog da pokaže najgore od sebe. Opći voajerizam, kombiniran sa kolektivnim odstustvom odgovornosti u društvu u kojem je poštenje mana, rad razonoda za budale, a znanje potcijenjeno; sve u okviru koji definira bog tržišta i u kojem preživljavanje prečesto ovisi od svakovrsnog podilaženja najnižim strastima, doveli su do zamjene mjesta prihvatljivog i u civiliziranom svijetu neprihvatljivog oblika ponašanja.

U kamenom dobu, u onim odvratnim godinama u kojima je za medijsko pojavljivanje trebalo biti natprosječan na svaki način, za petnaest minuta slave se moralo naraditi. U vrlom novom, našem svijetu, petnaest minuta slave dolazi, ako ne ide drugačije, nakon petnaest minuta strave. E u njemu, tom i takvom svijetu, žive curice što su se tukle za nešto i publika koja ih je dovela na You Tube, naočigled i na radost lobotomiziranih dragih gledatelja i gledateljica, poštovanih čitatelja i čitateljica, koji jednako gutaju štivo o ubicama, gledaju Izu Gegaja i Ekrema Jevrića kako spavaju, glasaju za Staniju i još nekoga, ko god on bio, i navijaju dok se djevojke ponašaju kako i priliči prostoru i vremenu u kojem u zatvor idu politički gubitnici, dok su oslobađajuće presude željena posljedica akumulacije, prvo političke, pa financijske moći. Optuženi i osuđeni za ratne zločine se ne računaju.

Pojedinačno i ekipno propadanje

Ostali, slobodni reketaši, blago kažnjeni dileri, pomilovani gangsteri, dužnosnici uzalud procesuirani u loše montiranim procesima, uglavnom, da.

Kao što Alfred Nobel nije kriv zbog toga što ljudi dinamit koriste da se ubijaju međusobno, tako ni internet – kao i bilo koji drugi medij - nije kriv zato što se neka djeca tuku, dok ih drugi snimaju, navijaju i onda videa objavljuju. Krivi su, naime i najviše, oni što odvajaju vrijeme, pažnju i emocije za kulturu koja promovira mane ili, u boljem slučaju, samo ništa, u pauzama između različitih činova nasilja. A to mi radimo. Ili većina od nas: smjernih građana koji pasivno prate vlastitu propast i aktivno navijaju za one što su se ohrabrili pa prešli granicu između promatrača i promatranih sa samo jednim razlogom: da ih svi vide i svi znaju, kako reče ona djevojka iz filma i sa početka teksta. Pa makar to trajalo pet minuta.

I eto: kukanje smo obavili. Sada se na miru možemo slobodno nastaviti zgražati. Kada prestanemo i s tim, bit će to znak da smo konačno i nepovratno propali pojedinačno i ekipno. Pod uslovom da već nismo.

Dakle, idemo svi zajedno, ruke gore: jao, strašno!!!

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba