Povratak uplašenih

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

E to stvarno, što bi rekao Damir Nikšić, nigdje na svijetu nema: od šest stranaka vladajućih na različitim nivoima vlasti u Federaciji i(li) državi, barem pet ih je podržalo proteste građana protiv vlasti! Ma vjerovatno je i svih šest, samo jedna nije bila dovoljno glasna. Tako je, čisto da se podsjetimo, SDA puna razumijevanja, Glavni odbor SBB-a podsjeća kako su u kampanju krenuli sa istim zahtjevima kao demonstranti na ulice, predsjedniku Demokratskog fronta Željku Komšiću je malo falilo da kroz prozor iskoči među ustanike, čak se i Zlatko Lagumdžija zamislio nad tim što, izgleda, neki SDP-ovi funkcioneri žive skoro kao i on, dok je Dragan Čović sebe i HDZ (opet) upisao u antologiju bezobrazluka, zahvalivši se građanima u nekim dijelovima BiH koji teško žive, ali se ne bune!

Naravno, najlakše je i sasvim netačno sada reći da su ovdašnji lideri duduci kojima najbolje ide  ruganje inteligenciji građana sa pravom glasa. Dobro, ovo drugo im, fakat, ide odlično, ali ono prvo nije ni blizu istini. Kada su vidjeli kako revolucija nema politbiro, shvatili su i šta će s njom, odnosno sa njenim akterima, onima što su se, kao učesnici sarajevskog Plenuma građana, zgrozili od pomisli da protesti porode novu političku partiju.

„Doviđenja Skupštino, vidimo se u oktobru“, rekao je na oproštajnoj press konferenciji odlazeći predsjednik Vlade Unsko-sanskog kantona, Hamdija Lipovača. On, inače, jeste jedan beskrajno iritantan lik, ali nije glup tačno onoliko koliko je žilav i vješt u čuvanju vlastite guzice.

Da se, dakle, ne bi iznenadili u jesen, naglasimo očito: nakon oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini, naročito u Federaciji, sa akcentom na njen bošnjački dio, vlast će između sebe dijeliti skoro svi oni koji je dijele i danas, samo na drugi način i, vjerovatno, bez SDP-a, osim ako Lagumdžija ne odluči žrtvovati sebe za stranku, a teško da hoće. Hoće li izlaznost biti loša kao i obično ili katastrofalna, nije naročito važno. Čar demokratije je u tome što troje građana može milionima apstinenata zagorčati život na legalan način.

Ne treba ovom prilikom zaboraviti niti kratko sjećanje biračkog tijela: činjenica da je Fahrudin Radončić oligarh i otjelotvorenje najgoreg od tranzicije, baš kao i to što, za sada, nije zabilježen nikakav učinak Željka Komšića kao člana Predsjedništva – osim ako pod tim ne mislimo na dostojno mijenjanje Harisa Silajdžića – neće imati naročitog značaja. Izbori se odavno dobijaju emocijama umjesto programima, a ova dvojica su, ako ništa drugo, manje omraženi od faraona iz Stranke demokratske akcije i društva jednog lica poznatog kao Socijademokratska partija BiH.

Prvih dana protesta neko je na nekoj televiziji mudro zaključio kako će sve biti uzaludno ukoliko na kraju, u oktobru, opet vlast osvoje akteri dosadašnjeg političkog života. Trebalo je biti ili beskrajno naivan ili jednako toliko očajan, pa povjerovati kako će ulica naći svog Alexisa Tsiprasa, a on od nepotrošenih i nekompromitiranih stranaka stvoriti neku našu Syrizu, koaliciju socijalno osjetljivih stranaka spremnih na radikalnu izmjenu društvenog uređenja. Mi, naime, nemamo baš puno partija koje u svom postojanju, bile vladajuće ili opozicione, nisu pokazale kako bi najveća korist bila da se samoukinu.

Također, treba ostati beskrajno naivan ili jednako toliko očajan, pa povjerovati kako će takozvane eskpertske vlade, na kojima Plenumi insistiraju kao na jedinom mogućem rješenju za period između ustanka i izbora, ostati, recimo tako, pravilo svake vlasti. Ona, ta vlast, se ne osvaja kako bi se najznačajnije poluge davale onima što u borbi za nju nisu učestvovali. Ministarske pozicije su, naime, političke: da nisu, ministri bi se birali na konkursu, ne na izborima; dok stručne službe postoje – makar u teoriji – kako bi, na primjer, pilot borbenog aviona mogao obavljati funkciju ministra poljoprivrede. Tako nije samo kod nas, već je tako svugdje. Razlika je, međutim, u odabiru, nazovimo ih, nevidljivih: kada se za savjetnike, pomoćnike i sve drugo biraju odani partijski kadrovi umjesto onih što i nešto znaju, rezultat je, naravno, katastrofa. Ministri u miru su kao lideri u ratu. Generali planiraju bitke, neki drugi oficiri brinu za brojnost vojske, naoružanje, čizme, drnč...dok vođe donose odluku ide li se u bitke ili ne. Eksperti, dakle, služe da se donešene političke odluke provedu u praksi i na najefikasniji način, a u njima, tim odlukama, vidi se – ili bi se trebala vidjeti – ideološka razlika između stranaka. U njoj je, uzgred, sav smisao višestranačja i demokratije. Bez nje, višepartijski sistem služi mogućnosti izbora između istih.

Krajem ove godine dobit ćemo, da ponovimo, novu vlast od starih stranaka, što ne znači kako smo ove zime džaba krečili. Odnosno, ne mora značiti - i tu je mjera važnosti i Plenuma i građanske spremnosti da se ne odustane od više nego opravdanih zahtjeva. Važnost protesta čija energija očekivano pada je upravo u tome što su, prvo, podsjetili elite da postoji neki narod sa potrebama daleko (iz ugla vlasti gledano i kazano) prizemnijim od promjena historije, te – ovo je kao pod dva iako je jednako važno – što je reanimirana mogućnost kažnjavanja vlasti u bilo kojem periodu. Ako, dakle, moć opet akumuliraju poznati, oni se, ukoliko su razumni, neće isto ponašati; odnosno, odluče li se na prepisivanje, proći će, u najboljem slučaju, jednako loše.

Također, umanjivanje privilegija učesnika u vlasti, naročito zakonodavnoj, svakako besmislenoj obzirom na to da se sve odluke donose međustranačkim dogovorima, postignutim najčešće između lidera partija, umanjit će mogućnost trgovine pozicijama na izbornim listama, koje su do sada bile uzrok slijepe unutarstranačke odanosti. Politika je, drugačije rečeno, bila dobro plaćen posao u kojem se, više od svih vrlina, cijenila jedna mana: spremnost na odustajanje od mišljenja u ime profita.

Podilaženje pobunjenim građanima je, da privedemo kraju, prikrivena predizborna kampanja onih što ih je sunce obasjalo kada su shvatili da bi, ipak, mogli ostati oko vlasti. Poruka Skupštini Hamdije Lipovače je, također, realno predviđanje raspleta. Nije, međutim, najgore to što se sa istim vidimo u oktobru. Najgore će biti ako njima ne bude gore, da bi nama bilo, makar, manje užasno.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba