Povratak u 1996.

Piše: Emir Imamović

Politički analitičari i novinari, intelektualci opće prakse i cyber komentatori, savjesni građani i dobronamjerni promatrači sa strane, saglasni su oko toga da se Bosna i Hercegovina nakon lokalnih izbora održanih u nedjelju, sedmog oktobra, vratila u 1992. godinu. Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica pobijedile su, što bi rekao notorni Amir Zukić, džematile, baš kao prije dvadeset i dvije godine, na prvim i posljednjim predratnim izborima, da bi posljedice njihova trijumfa upoznali malo kasnije: te famozne 1992.

Nisu izbori 1990 stvorili rat

Naša 2012. zaista liči po mnogo čemu na 1992, ali je, što bi se reklo, ni nalik. Iz više razloga. Rat bi se Bosni i Hercegovini dogodio sve i da su nekada davno, na valjda jedinim izborima u cjelokupnoj povijesti demokratije, raspisanim prije nego je formirana barem jedna stranka – SK BiH se ne računa, naravno – koja će na njima učestvovati, pobijedili liberali Rasima Kadića, reformisti Ante Markovića ili kakvi ekolozi. Nije, naime, agresija na BiH posljedica krivog građanskog izbora, već je krivi građanski izbor 1990. dobrodošao u procesima koji će 1992. pokrenuti tenkove na gradove.

No, to što nam se ipak samo priviđa devedeset i druga, ne znači, međutim, da 2012. imamo za vidjeti nešto puno bolje. Prije dvije decenije, uoči krvavog bajrama u Bijeljini, zagovarana je, na različitim pregovorima nuđena, po kartama crtana, možda ne skroz ovakva BiH, ali svakako jako slična. Te neke davne godine se pričalo o trodjelnoj zajednici u kojoj se narodi, jedni pored drugih, trpe u tihoj mržnji.  Danas je Bosna i Hercegovina eto baš takva.

Zazivanje prošlosti odraz je nespremnosti na suočavanje sa sadašnjošću, dok izborni rezultati  šokiraju samo one što su naprosto krivo shvatili nuspojave mira kao takvog. Prelazak sa etničkog čišćenja na raščiščavanje magistralnih puteva kojima se slobodno kreće, zatrpavanje rovova i otvaranje poslovnih kontakata, Premijer liga u fudbalu i košarkaška utakmice između Igokee i preminule tuzlanske Slobode, koja se može odigrati i bez angažiranja NATO snaga, nisu bili, niti su sada, dokaz nekakvih velikih, bitnih, dugoročenih promjena, već događaji koji su se, istina nešto brže, ali ne zbog nas, dešavali u prirodnom procesu u kojem se svakodnevni život ponaša kao voda: uvijek nađe neki put. Suštinski unutarbosanski odnosi, oni koje je valjalo srušiti te često pominjane 1992, danas su na istom nivou kao i neposredno po završetku rata u kojem je Bosna i Hercegovina podijeljena i prekomponovana do te mjere da će, nekada, možda, nekim čudom, na nešto i ličiti. Osim, naravno, na onu BiH prije nego se historija preigrala s nama.

Vratili smo se u 1996.

Ako, dakle, treba tražiti godinu u koju smo se kao vratili – nismo, jer da bi se negdje vratilo, prvo treba odatle otići – onda je to prije 1996, nego 1992. I te 1996, još dok smo se učili da je mir, održani su izbori i na njima su, ako se neko ne sjeća, pobijedile stranke koje za sebe nisu mogle jedino reći da su dobile rat. Da, istina, SDS se mogao pozvati na postojanje Republike Srpske, ali ne i kao dijela Srbije ili neovisne srpske države zapadno od Drine. HDZ, koja se i danas predstavlja zaštitinicom interesa Hrvata u BiH, istim je tim Hrvatima, recimo tako, osigurala pola Hercegovine i apsolutno ništa više – računajući i stvarnu, institucionalnu ravnopravnost. Među Bošnjacima dominantna SDA je imala BiH na kartama i sa vanjskim granicama, a stvarni uticaj i većinu „svog“ naroda na oko četvrt teritorija. Šesnaest godina poslije, te tri stranke opet slave i to s razlogom: pobijedile su na lokalnim izborima i pokazale kako će se do općih ili desiti čudo –a neće, znamo – ili će i na njima pomesti one što su nadljudskim naporima uspjeli ubiti svaku nadu da je izlazak iz savršenog kruga pakla moguć.

Za ono što nam se desilo u nedjelju, krivce možemo tražiti – ko nam brani, iako nema nekog smisla – svugdje, osim među nekakvim pasivnim građanima, tihoj većini koja kao ne zna kako se komunicira sa primitvnom, glasnom većinom.  Takvi teško da uopće postoje. Isti su ljudi, naime, birali SNSD ili SDP nekada i SDA i SDS sada, mijenjajući mišljenje ne zbog suštinskih razlika, već zbog gadljivih sličnosti. Od navodnih socijaldemokrata se, zapravo, uopće i nije tražila nova politička ideja, drugačiji doživljaj Bosne, odustajanje od maksimalističkih zahtjeva, prekid rata mirnodopskim sredstvima  ili nešto tako krupno, već samo da ne rade ono u čemu su prethodni pretjerali: da, jednostavno, kradu manje i usput makar simuliraju kako se bave (i) traženjem izlaznog puta iz sveopće bijede. Da su Dodik i Lagumdžija izgubili zato što su, kako se može čuti, iznevjerili principe socijaldemokratije, ne bi, što reče predsjednik SDU-a Nermin Pećanac, male stranke, posebno lijeve orijentacije, izbore odgledale sa klupe za rezerve, već bi dobile podršku dijela razočaranih socijaldemokratskih glasača.

Znamo, ima na siteu Centralne izborne komisije, kako su raskošno poražene. Da su, sa druge strane, Dodik i Lagumdžija izbore izgubili zato što su izdali nekakve nacionalne ideale ili kako se već zove ono po čemu su se trebali razlikovati od pobjednika posljednjih izbora, kraj agonije, naravno, ne bi bio na vidiku, ali bi barem znali da postoji. Ovako, zaista nema razloga da sami sebe lažemo: građani su se, jednostavno, vratili originalima, nakon što su izgustirali, kako kaže profesor Miodrag Živanović, klonirane nacionaliste.

Rezultati sedmooktobarskih izbora odraz su onoga što jedan, sve manji, dio građana BiH neće priznati ni pod prijetnjom smrću: činjenice da je ova i ovakva Bosna i Hercegovine produkt volje njenih naroda! Svakog posebno, da ne bude zabune. Ako, eto, ti narodi 1992. i nisu željeli rat, od njegovog kraja do dana današnjeg je jasno, u demokratskoj proceduri više puta potvrđeno, da ovakav mir - hoće. A takav je da fakat može trajati vječno i jedino za čim u njemu nema potrebe je kalendar: oko nas je vazda prva godina poslije nezavršenih bitaka, dok su, voljom birača, pred nama oni od kojih očekujemo da te bitke privedu kraju, ali ovoga puta u skupim odijelima umjesto u maskirnim uniformama. I sve što je ostalo jeste da se nadamo kako će, ipak, kapitulirati. Svi odjednom.

Iako znamo da neće.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba