Popis stanovništva ili naroda

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Da je bilo kao što je planirano, danas bismo imali popis stanovništva u Bosni i Hercegovini: išli bi, evo sada, baš kao i jučer u isto vrijeme i kao što bi i sutra, popisivači i popisivačice po kućama, kucali i zvonili, sjedali za trpezarijske i stolove u dnevnim sobama, domaćin ili domaćica bi pomakli pepeljaru i zdjelu sa voćem, naočare za čitanje, olovku i kladioničarski bilten, ponudili, kako je i red, kafu ili nešto drugo, popisivač ili popisivačica bi kazali neka, hvala; sitna djeca bi dobila nalog da se ne deru, starija, skoro punoljetna, da dođu - i krenula bi pitanja: ime i prezime, datum i mjesto rođenja, jedinstveni matični broj, državljanstvo, kompjuter – ima, vodokotlić – curi, kućni ljubimac – kod veterinara... Umjesto da nas se popiše, o nama i tome kako će nas se popisati, se danas, u srijedu trećeg aprila, raspravlja na sjednici Vijeća ministara. Barem je tako najavljeno.

Datum popisa je, znamo, sa početka aprila pomaknut za oktobar ove godine, a neće biti nikakvo čudo, ako dođe do još jedne odgode: za april 2014, hidžretske. Do tada će, kada se vlast dijeli, važiti onaj iz 1991. godine. Te davne devedest prve, ako se neko sjeća, nije bilo ni straha ni instrukcija, a opet se, je li, pokazalo kako u BiH žive narodi koje poznajemo kao konstitutivne, samo što su se Bošnjaci zvali - Muslimani.

Prije dvadeset i dvije godine, popisivači i popisivačice su išli po kućama, kucali i zvonili, sjedali za trpezarijske i stolove u dnevnim sobama, domaćin ili domaćica bi pomakli pepeljaru i zdjelu sa voćem, naočare za čitanje, olovku i sedmični TV program, ponudili, kako je i red, kafu ili nešto drugo, popisivač ili popisivačica bi kazali neka, hvala; sitna djeca bi dobila nalog da se ne deru, starija, skoro punoljetna, da dođu - i krenula bi pitanja: ime i prezime, datum i mjesto rođenja, jedinstveni matični broj, nacionalnost, vjeroispovjest, maternji jezik... Početkom posljednje dekade prošlog vijeka, u BiH je živjelo 43,47 posto Muslimana, pa 31,21 posto Srba, 17,38 posto Hrvata, 5,54 Jugoslavena i manje od po jedan posto Crnogoraca, Turaka, Roma, Rumuna, Albanaca, Slovaka, Bugara...dobro, Bugara nije bilo.

Narodnost je...

Prije dvije godine, evo baš u ovo vrijeme, pa i na današnji dan, u Hrvatskoj je pod sloganom: „Jer zemlju čine ljudi“, proveden popis stanovništva. Popisivači i popisivačice su išli po kućama, kucali i zvonili, sjedali za trpezarijske i stolove u dnevnim sobama, domaćin ili domaćica bi pomakli pepeljaru i zdjelu za sa voćem, naočare za čitanje, olovku i prijedlog ugovora o sporazumnom prekidu radnog odnosa, ponudili, kako je i red, kafu ili nešto drugo, popisivač ili popisivačica bi kazali neka, hvala; sitna djeca bi dobila nalog da se ne deru, starija, skoro punoljetna, da dođu - i krenula bi pitanja: ime i prezime, datum i mjesto rođenja, nacionalnost, vjeroispovjest, jezik...

Prije nego će krenuti po kućama, popisivači i popisivačice su dobili uputu: „Narodnost je obilježje koje označuje pripadnost pojedinca narodu ili etničkoj skupini. Narodnost se tumači i kao osjećaj pripadnosti društvenoj zajednici (narodu) koju obilježava etničko, jezično i kulturno srodstvo njezinih pripadnika te svijest o cjelovitosti vlastite zajednice i njezine posebnosti u odnosu prema drugim takvim zajednicama. Na temelju Zakona o Popisu stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj, osoba se na pitanje o nacionalnoj pripadnosti može slobodno izjasniti. Ako se osoba na to pitanje izjasni u smislu regionalne, vjerske ili bilo koje druge pripadnosti, popisivač je dužan upisati takav odgovor. No, ako se osoba ne želi izjasniti, popisivač označava odgovor 'ne izjašnjava se'...“.

Mjesecima se čekalo na rezultate popisa da bi se, na kraju, ispostavilo kako u Hrvatskoj živi i: 705 Dalmatinaca, 331 Jugoslaven, 154 Kosmopolita, 139 Zagoraca, 123 Zemljanina, 75 Hercegovaca, 33 Građanina svijeta, 28 Ljudi – tako se valjda kaže za grupu onih što su naveli nacionalnost: Čovjek, zatim 24 Marsovca, 20 Klingonaca, 12 Internacionalaca. Dominantna vjeroispovjest je katolička, pa slijedi pravoslavlje, ali ima i džedaja (303), vjernika ljubavi (33) i 57 onih što vjeruju u – Hajduk.

Popisi stanovništva, inače, služe da se provjeri koga i koliko gdje ima, ko ima papagaja, a ko nema kanalizaciju, ko koristi internet i na koga mogu računati Klingonci kada se spuste. Tako je drugdje.

Kod nas, normalno, popis stanovništva služi, tačnije treba da posluži, da se prebroje Bošnjaci, Srbi i Hrvati. I ne bi to bio nikakav problem, samo da nije zdrave pameti. One koja kaže da se nešto zove popis stanovništva zato što se popisuje – stanovništvo. A stanovništvo su, naime, svi.

Ili, da ponovimo: Narodnost je obilježje koje označuje pripadnost pojedinca narodu ili etničkoj skupini. Narodnost se tumači i kao osjećaj pripadnosti društvenoj zajednici (narodu) koju obilježava etničko, jezično i kulturno srodstvo njezinih pripadnika te svijest o cjelovitosti vlastite zajednice i njezine posebnosti u odnosu prema drugim takvim zajednicama. Osoba se na pitanje o nacionalnoj pripadnosti može slobodno izjasniti. Ako se osoba na to pitanje izjasni u smislu regionalne, vjerske ili bilo koje druge pripadnosti, popisivač je dužan upisati takav odgovor. No, ako se osoba ne želi izjasniti, popisivač označi odgovor 'ne izjašnjava se'. I nema tu nikakve razlike između mononacionalnih i multinacionalnih država.

Ako postoji nešto u čemu se predstavnici famoznih konstitutivnih naroda slažu, onda su to tvrdnja kako će naredni popis biti historijski za svaki od tih naroda ponaosob, te kako bi za iste te narode bilo pogubno odstupanje od zadane BHS matrice. I dok je prvo, naravno, tačno, jer će popis, uz ostao, precizno i konačno pokazati koliko je BiH promijenjena ratom, strah od drugoga je ili bezrazložan ili utemeljen u (pod)svijesti nacionalnih elita o porazima u devedesetima. Nacije, naime, niti nastaju niti nestaju onako: 45 godina Jugoslavije u BiH bilo je, čisto da se podsjetimo, dovoljno za manje od šest posto Jugoslavena u Bosni i Hercegovini. A ta Jugoslavija je bila jedna ozbiljna država. Ukoliko je zaista stvarnost onakva kakvom je predstavljaju političke elite, u BiH žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati i tek nešto ostalih: pet – šest posto.

Tačnost takve procjene provjerljiva je, međutim, na jedan jedini način: nemiješanjem u pravo bilo koje osobe da se „na pitanje o nacionalnoj pripadnosti može slobodno izjasniti“. Izgrađenim nacijama i njihovim pripadnicima, da skratimo, ne treba objašnjavati da se „narodnost tumači i kao osjećaj pripadnosti društvenoj zajednici (narodu) koju obilježava etničko, jezično i kulturno srodstvo njezinih pripadnika te svijest o cjelovitosti vlastite zajednice i njezine posebnosti u odnosu prema drugim takvim zajednicama“. To je, naime, 1991. znalo 43,47 posto Muslimana, pa 31,21 posto Srba i 17,38 posto Hrvata.

Šta, dakle, ako?

Danas je možda isto, ili koliko–toliko slično, a možda ni nalik. Upravo zbog straha od tog drugog „možda“ i pratećih posljedica, popisivači i popisivačice još ne idu po kućama, ne kucaju i ne zvone, ne sjedaju za trpezarijske i stolove u dnevnim sobama, domaćin ili domaćica nemaju zbog koga micati pepeljaru i zdjelu za sa voćem, naočare za čitanje, olovku i kladioničarski bilten, niti imaju kome ponuditi, kako je i red, kafu ili nešto drugo; sitna djeca slobodno proizvode buku, starija, skoro punoljetna, dangube...

Šta, dakle, ako svi Srbi ne misle kao Dodik, ako je broj Hrvata, bez obzira na politički monopol HDZ-a kao samozvane zaštitinice interesa i pozicije tog naroda, manji od broja pripadnika nekog nekonstitutivnog naroda i ako koncept bošnjaštva jednostavno nije prihvaćen od svih nekadašnjih Muslimana i (značajnog) dijela današnjih nepriznatih Bosanaca; odnosno šta ako možda i trećinu stanovništva u BiH čine oni što ih se pogrdno i po Ustavu naziva „ostalima“?

Da bi se na ovakvo pitanje odgovorilo, prvo treba provjeriti ima li ga uopće smisla postavljati. Jedini način je, naravno, popisom stanovništva. Ne Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih, već stanovništva kao takvog: pojedinaca čiji se nenametnuti odgovori upisuju u prazno polje rubrike narodnost. Sve drugo je odgađanje pogleda u ogledalo koje, znamo, nije krivo zbog mogućeg odraza u njemu.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba