Politika naša nasušna

Radiosarajevo.ba
Politika naša nasušna

Teško je ovih dana čitati bosanskohercegovačke (pa i regionalne i strane) medije, koji kao da se natječu u manipulativnom pisanju o protestima pokrenutim u našoj zemlji. Teško se više i čuditi šta neko misli da čitaoci mogu povjerovati; strah me hvata, pogotovo posljednjih dana, od nekih novih (možda samo za mene novih) imena koja izlaze u javnost sa opasnim i raznovrsnim teorijama zavjere, otvoreno profašističkim stavovima i zapjenjenom antikomunističkom mržnjom koju siju po svemu što im liči na lijevi ili socijalni angažman.  Teško je također, čak i nemoguće, ostati po strani, nemati mišljenje o događajima i ne napisati nešto o tome, kad već čovjeku daju prostor da piše.

Piše:Tanja Miletić Oručević za Radiosarajevo.ba

Unaprijed moram napomenuti da ne smatram da imam reći išta posebno originalno, pa vjerojatno ni korisno o prirodi bosanskohercegovačkih protesta. No mislim da može biti važno pobrojati par stvari, ili samo napomenuti par detalja koji su možda očigledni i podrazumijevajući, ali ih svi ponekad smetnemo, zbunjeni i sluđeni količinom (dez)informacija i uplašeni osjećajem nestabilnosti.

Koliko god se, dakle, stvari čine očigledne i jasne, susrela sam se više puta s dokazom da ljudima nisu jasni elementarni zahtjevi protesta. Evo priče – s taksistom u glavnoj roli (taksista nam je već postao omiljena konvencija za izražavanje vox populi). Dakle – pita mene taksista – u brizi sa svoju slobodu kretanja kroz grad – hoće li biti i danas protesta. Hoće, kažem ja, najavljeni su. – Pa šta hoće ti demonstranti – pita onda mene taksista. Sad ja tu – linijom manjeg otpora – smišljam šta bih mu mogla reći da ne upadnem u puno daljnjeg objašnjavanja. – Pa eto, rekoh, hoće na primjer da se usvoje i primjenjuju svi zakoni o socijalnoj zaštiti. – A šta je to socijalna zaštita? – pita mene mladi taksista. – Pa eto,  to je na primjer da pomoć dobijaju nezaposleni i siromašni ljudi, djeca. To ti je na primjer da ti žena dobija porodiljsku naknadu ako rodi, a nezaposlena je. U drugim kantonima takve stvari postoje, kod nas baš i ne. – Aha, misli taksista , logikom poduzetnika – pa onda se njima ne bi isplatilo da nezaposlenima daju pare, nego bi se morali potruditi da ljude zapošljavaju? – Valjda bi se potrudili, moradoh dodati ja.

Masovnost i snaga protesta nisu vezani samo sa dostupnošću informacija o konkretnim zahtjevima plenuma – mada lično smatram da to što je glavni kanal informiranja građana internet ograničava domet na mlađu i boljestojeću populaciju koja internet koristi, i vjerujem da bi vrijedilo proširiti i tradicionalnije kanale komuniciranja – nego i sa (ne)razumijevanjem osnovnih funkcija i kategorija društvenog i političkog života. Zar se možemo tome čuditi? Jasno nam je koliko nam je obrazovni sistem loš, većinu vremena učenici u njemu potroše na slavljenje raznih dostignuća „svoje“ nacije. Ali tokom ovih protestnih događanja pokazuje se još jedna vrlo važna činjenica: kroz haotičnih dvadesetak godina rata, ekonomske transformacije – privatizacije i promjene društvenog sistema u institucije temeljene na privatnom vlasništvu i parlamentarnoj demokraciji ( i sad govoreći potpuno neovisno o tome koliko je taj sistem stvarno izgrađen, a gdje su tu sve rupe i prividi) niko nije smatrao za potrebno da društvo educira o principima novog svijeta u kom živi. Ili – možemo se zapitati – edukacija o demokraciji i ustroju društva namjerno nije sprovođena. Možda je to i dobro da mladi taksista ne zna šta je to socijalna zaštita? Možda vlastodršcima veoma odgovara da građanin nije svjestan da žena može imati pravo na porodiljsku naknadu, odnosno da porodilja u jednom gradu to pravo može ostvariti, a u drugom ne? Možda se sve zasniva na tome da – kad građani ni ne znaju za svoja prava, neće ih ni pokušati ostvariti?

U tom smislu je sjajna i pozitivna tekovina ovih bosanskohercegovačkih protesta pojačano zanimanje građana za politiku. Naviknuti na sveprisutnu korupciju, građani Bosne i Hercegovine postali su otuđeni od politike, doživljavali su je kao područje igre korumpiranih elita, pri tome izuzetno složenu strukturu nivoa vlasti i nadležnosti, labirint u koji svakako ne vrijedi ulaziti. Vjerujem da se to sada mijenja. Prijateljica mi je ispričala anegdotu kako građani Tuzle po kafama iščitavaju kantonalni Ustav. Što više čitanja Ustava i zakona, upoznavanja sa svim, ma kako kompliciranim i često nelogičnim, političkim procedurama, sigurno može donijeti ovoj zemlji dobro. Pa i privatizacije koje su bacile na ulicu i osiromašile desetine hiljada radnika u svim našim gradovima, često lopovske i pljačkaške, mogle su biti takve jer je – bio rat ili neposredno poraće, pa su ljudi bili izluđeni drugim problemima, jer su svi ti procesi bili netransparentni i zatvoreni u političko–tajkunskim krugovima i jer – najzad – radnici često nisu imali dovoljno informacija o konkretnim potezima da bi im se mogli suprotstaviti. Važno je vjerovati da je moguće, i nužno, sve te procese pljačkaške privatizacije razmotriti i procesuirati. Da ona čuvena cinična izjava „Ko je jamio, jamio“ nije definitivna presuda na smrt glađu svih onih – možda i miliona – koji, eto – nisu jamili.

Mislim da se tokom protesta i u radu plenuma otkrila još jedna veoma važna istina o bosanskohercegovačkom društvu: ogromna količina traume s kojom i danas žive naši građani. Javni govor o svojim problemima i bolima često je za ljude ovih dana imao katarktičko dejstvo. U Mostaru se pokazalo da mnogo ljudi još uvijek živi ratnim traumama i njihovom izvedenicom – presijom rigidnih nacionalizama. Po mom mišljenju, to ne može biti razlog diskreditiranja ljudi, nego signal da su svi oblici društvenih događaja – od javnih razgovora do umjetničko-socijalnih akcija – koji pomažu ljudima da prevazilaze traumu u našem društvu itekako nužni i važni.

Istovremeno dok smo zagledani u događanja i probleme svog društva, pratimo krvavi razvoj pobune u Ukrajini. Ja pratim možda malo i više nego što prosječan građanin BiH ima za to živaca, jer su svi moji poljski prijatelji živo involvirani u zbivanja u Ukrajini i snažno protestvuju protiv zločina vlade. Moram primijetiti da sam vrlo neprijatno iznenađena površnim komentarima mnogih mojih bosanskohercegovačkih prijatelja, koji se uglavnom, u maniru eksperata za vanjsku politiku cinično ograđuju od „obje strane“, prezirni i prema interesima EU i Rusije. Voljela bih im reći da od njih, Bosanaca i Hercegovaca, takvu neosjetljivost na stradanja ljudi ne bih očekivala. Vidjela sam fotografije poginulih koje opozicija postavlja na Twiter: dugi niz dječačkih osmijeha, ljudi alpinista, bajkera...Na njih moramo misliti i s njima se moramo solidarizirati, s ljudima koji su izašli na trg i pogodio ih je snajper, ili top. Zar se ne sjećamo kako smo doživljavali nepravednim da se 1992. ljudi u drugim zemljama „ne bi htjeli miješati u suprotstavljene interese u balkanskom sukobu“? Zar nismo sami osjećali bešćutnost koja ne želi da vidi ugašen život čovjeka? Zato nas molim, molim svoje prijatelje, kad razgovaramo o ljudima gladnim i ljudima ubijenim: kad nam nije jasno do kraja o čemu se radi, pozovimo se na običnu ljudsku empatiju, suosjećanje s patnjom drugog čovjeka. I bit ćemo sigurni da smo se opredijelili za pravu stranu.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije