Pola vijeka prekasno

Piše: Emir Imamović

„Volio bih da sam se rodio pedeset godina kasnije. Tada bih živio u uređenoj, evropskoj državi...“, rekao je, gostujući u emisiji Hrvatske televizije Nedjeljom u 2, Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. A njemu, Zlatku Lagumdžiji, bolje bi, puno bolje, bilo da se rodio pedeset godina prije, pa da je u naponu političke snage bio prije pola vijeka: u ono doba kada je televizija bila čudo, dok su nastupi pred kamerama, bez obzira na suštinu izgovorenog, donosili pobjede. Tako je, barem, bilo u velikom svijetu, pa bi, valjda, trebalo biti i kod nas.

Prije pola stoljeća, 20. januara 1961. godine, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država postao je John Fitzgerald Kennedy. Tih davnih godina održana je prva TV debata predsjedničkih kandidata i J. F. K. je superiornim nastupom ostavio dojam čovjeka sa kojim samo može biti bolje. Gledateljska je ocjena bila da je potukao protivnika, kasnijeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona. Njih dva su, međutim, o manje više istim stvarima govorili i u radijskom programu, a slušatelji su prednost dali – Nixonu. Kennedy je vladao deset mjeseci i dva dana i to, uglavnom, loše, barem kada je vanjskoj politici riječ. U najkraćem, zajebao je sve što se zajebati dalo, od rata u Vijetnamu, preko Zaljeva svinja i uspostave diktatura u Latinskoj Americi do, umalo, izazivanja nuklearnog rata. No, i danas je on, ako ne „najljepše“, onda jedno od „najljepših“ lica Amerike. Pišući o tom fenomenu, novinar zagrebačkog Jutarnjeg lista, Inoslav Bešker, kaže: „Tajna nije u onome što je Kennedy radio, nego u onome što je Kennedy komunicirao: optimizam“.

Danas i ovdje, pedeset godina kasnije, tajna nije u onome što se komunicira, niti u onome što se radilo – da jeste, Lagumdžija bi odavno bio smijenjen sa mjesta predsjednika SDP-a – već u onome što se može uraditi. Možda tako nije u velikom svijetu, ali kod nas – jeste.

Zlatko Lagumdžija je pred kamerama, uglavnom odličan. Kod Ace Stankovića je bio umalo dobar, pokvarivši ocjenu na kraju emisije, dok je objašnjavao kako ona „tri Senada“ što je od njih tražio imovinski karton nisu Senad Avdić, Senad Hadžifejzović i Senad Pećaćnin, nego, valjda, Senad Šepić, Senad Galijašević Senna M i Senad od Senade brat. Nekome ko je posljednjih dvadeset godina proveo u samici, komi ili na svjetioniku na Jabuci, Lagumdžija se, ipak, mogao učiniti kao jedno od „najljepših“, možda i „najljepše“ lice Bosne. Jer on je, koliko god izbjegavao davati odgovore na neka pitanja, komunicirao optimizam, samouvjerenost, blagi smisao za humor... Sve u svemu, sjedio, govorio i gestikulirao kao neko sa kim, prosto, može biti bolje.

Nekoliko sati nakon što je Stanković gledateljima poželio ugodan ostatak dana, ista televizija, HTV, emitirala je prilog o dječaku kojeg je Real Madrid odveo iz dvorane sa ispucalim parketom, ostavivši zauzvrat milion dolara. On se zove Bojan Bogdanović i opisan je kao „budućnost hrvatske košarke“. I ništa tu ne bi bilo neuobičajeno da dvorana sa ispucalim parketom nije u Mostaru, da Bojan nije iz istog tog Mostara koji je, prema važećim mapama u Bosni i Hercegovini i da nikome, ali nikome, od voditelja, preko novinara i Bogdanovićevog prvog trenera, pa do „budućnosti hrvatske košarke“, nije bilo pomena vrijedno to što neko ko je rođen u BiH igra za reprezentaciju druge države, a razlog nije, kao u slučaju Sinjanina Mirka Hrgovića i bivšeg nogometnog reprezentativca BiH, taj što za svoju domovinu nikada ne može nastupiti, jer ima boljih. Bogdanović, naravno, nije jedini Hrvat iz BiH koji nastupa za Hrvatsku. Alilović, Buntić, Čilić, Ljubičić, Barać... da ne nabrajam dalje ili ne idem na kontra stranu, do Srbije.

U velikom svijetu sport, možda, nije ogledalo društva, kako se to uobičava reći, ali kod nas jeste. Kao i sve drugo, od navijanja do glasanja, u čemu se praktično pokazuje na šta je tačno mislio jedan stanovnik Prozora kada je sarajevskoj novinarki rekao: „Mi u Bosni samo živimo. Hrvatska je naša domovina“. Odnosno, koliko Milorad Dodik nije usamljen kada se nervira dok ga se po Beogradu pita šta ima u Bosni, odgovarajući: „Ja ne dolazim iz Bosne, već iz Republike Srpske“.

Dvije televizijske priče, ona sa Zlatkom Lagumdžijom prije ručka i ona o Bojanu Bogdanoviću emitirana poslije popodnevnog odmora, jedna sa drugom imaju veze koliko i Lagumdžijina Bosna sa stvarnom Bosnom i Hercegovinom. U nekoj idealnoj Bosni i Hercegovini bi, zaista, bilo najnormalnije da Bošnjaci biraju Hrvate ili Srbe, Hrvati Bošnjake ili Srbe, Srbi Hrvate i Bošnjake, nacionalni identiteti ne bi bili ugroženi građanskim niti bi, što danas jeste slučaj, bilo obrnuto. U toj i takvoj Bosni se niko ne bi tukao za komad zemlje, jer bi imao cijelu i za sebe; kao što načelnici općina ne bi reketirali biznismene, televizijske programe ne bi uređivale stranačke centrale, dok bi vlast formirali oni što mogu skupiti parlamentarnu većinu. I iz te i takve Bosne bi neki talentirani dječak otišao igrati za reprezentaciju druge države, jer njegova domovina ne bi imala tim za, recimo, Olimpijske igre. Možda bi tada neki Mirko ili Stanko, makar bili Hrvati, odabrali Srbiju ili Crnu Goru, računajući da će s njima prije do kakve medalje. Takve Bosne i Hercegovine, jednog društva u kojem pitanje nije kako do kraja pokvariti nešto što jedva radi, već kako popraviti on o što ne radi dovoljno dobro, međutim, nema. Ne postoji. A to što je nekada postojala, danas nije od neke koristi. Bosna i Hercegovina, ova, jedna i jedina, realna, država je u kojoj većina Hrvata podržava daljnje teritorijalne podjele, većina Srba ne vidi ničega spornog u sloganu „Srpska zauvijek, BiH dok mora“, a većina Bošnjaka demonstrira brojčanu nadmoću u izborima za kolektivnog šefa države (u prvom mandatu Željka Komšića nije se, naime, desilo ništa čime bi njegov reizbor imao političko opravdanje).

Kada bi se svaka država koja ima problema sa unutarnjim uređenjem raspala, Ujedinjene nacije bi imale barem trideset posto više članova. Ni to, dakle, što BiH danas postoji, a ne radi, ne mora značiti kako je neka bolja nemoguća. Pitanje je, međutim, postoji li neko ko je narodima u BiH može ponuditi. I pogotovo, je li Lagumdžija - kao lider multipraktik stranke u kojoj se nikada nije pojavila markantna politička figura iz RS-a ili onog dijela Federacije u kojem su Hrvati većina - taj. “Izazov za svakog političara s njegovom snagom je potreba za nekom ravnotežom. Jer, ponekad može da se upadne u zamku da misliš da, ako si toliko jak, da možeš sve, da nemaš limit, posebno ako imaš oko sebe ljude koji ti svaki dan podgrijavaju ego...”, rekao je bivši Visoki predstavnik za BiH Miroslav Lajčak. Samo što, iako se tako čini, nije govorio o Lagumdžiji. Već o Miloradu Dodiku.

U nedjelju, stotinu i nešto dana od izbora u BiH, Zlatko Lagumdžija je pokazao da, zaista, misli da je dovoljno jak da može sve. I zato je lako moguće da, koliko god slatkorječiv bio pred kamerama, neće napraviti ništa. Odnosno, ništa od onoga zbog čega će za pedeset godina biti barem malo bolje.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba