Pobratimstvo lica u svemiru

Za prvi dio priče - Ofelija/Zasluženi odmori predsjednika Busha kliknite ovdje
Za drugi dio priče - People, we are saved kliknite ovdje

Piše: Rade Šerbedžija [odlomci iz knjige Green Card]

Wilmington je mali američki gradić, na obalama Atlantika, od stotinjak tisuća stanovnika. Kombinacija naših Ploča i Biograda na moru, poslije kiše, kad sve ulice izgledaju sive i pokisle kao tužne uzletišne piste provincijskih aerodroma.

Nekoliko preostalih starinskih kuća svjedoči o američkom građanskom ratu u kojem je ovo malo mjesto bilo blizu velikih uporišta “Južnjaka”. Valjda baš zbog toga crnački dio stanovništva živi u potpuno odvojenim dijelovima grada i gotovo nikad ne zalazi u ekskluzivne četvrti u kojima žive samo bijelci. Iako nema otvorenih nemira i ispada, ne preporučuje se izlazak iz auta u večernjim satima ako te put nanese kroz crnačke četvrti.

Na samoj granici između “crnog” i “bijelog” Wilmingtona, nalazi se prilično dobra ribarnica, gdje se mogu kupiti ribe s glavom i repom. Obično ih prodaju već očišćene i izrezane u filete. Dugo mi je trebalo da shvatim da Amerikanci, a i Englezi, gotovo nikada i nikako ne žele vidjeti na svom tanjuru ribu s glavom. A kako skuhati riblju juhu bez glave? Ili kako jesti novogodišnjeg odojka a da propustiš onaj najdelikatniji trenutak kad mu, obično pred zoru, velikim kuhinjskim nožem, a ponekad i manjom sjekiricom, raspoloviš glavu i polako vadiš mozak i mažeš ga na topli kruh?

Sjećam se jednog našega slavlja u “El Metrou”, španjolskom restoranu na Hammersmitu, kojega drži naš prijatelj iz Leskovca, Marinko, vatreni navijač Arsenala i potpuni ovisnik o nogometu, tako da skuplja sličice nogometaša iz svih timova svijeta. U El Metrou smo često utapali naše prve izbjegličke godine u Londonu. Tu smo proslavljali rođendane naših djevojčica. Jednom je i Tom Cruise poslao svoju djecu Conorsa i Isabelu na Vanjin rođendan. Na kraju se i sam pojavio u američkoj bejzbol kapici i ja sam s njim dobrih pola sata ispijao pivo na šanku a da ga nitko od prisutnih nije prepoznao. Jer nitko ga tu nije očekivao. Zatim su u jednom trenutku shvatili da je to on i zavladala je grobna tišina. Sudar svjetova? Žene su crvenjele u licu, a muškarci su, cupkajući s jedne na drugu nogu, ispijali svoja piva.

U El Metrou smo znali slaviti sve moguće praznike, od Prvog maja i Dana Republike do Đurđevdana i katoličkog ili pravoslavnog Božića. I gotovo uvijek je bilo pečeno prase za tu priliku. Ta naša verzija “biblijskog stola” jednom je tako do histeričnog plača dovela neku stariju gospođu Engleskinju koja se, ne znam kako, zatekla na našem elmetroovskom slavlju i baš se pojavila u restoranu kad je netko teatralnom gestom otkrio plahtu ispod koje se nasred stola pojavio svježe pečeni odojak s glavom iz čijih je rastvorenih čeljusti sjala namašćena crvena jabuka. Za dekoraciju stola i nabavku praseta obično je bio zadužen Peđa iz Novoga Sada koji u Londonu raznosi pizze na malom motoru, a inače je dvostruki magistar informatike. Pomalo predaje i na fakultetu, ali, kaže, ne želi se dublje tamo zakopati jer mu je draže raditi ove poslove bez obaveza. Peđa je inače, kad smo se upoznali i poslije naših nedjeljnih nogometa ispijali pivo u nekim engleskim pubovima, bio dosta podozriv prema mojim političkim stavovima. Vidjelo se da me, kako bi se reklo, voli na neki način, kao čovjeka i osobito kao glumca, ali nije nikako mogao razumijevati moj pacifizam i moju priču o našim srpsko-hrvatsko-bosansko, slovenskim i kosovskim ratovima.

Peđa je bio Srbin od glave do pete, kako se kaže, i sve mu je (uključujući i Miloševića) bilo krivo, osim Draže Mihailovića kojega je obožavao i čiju je sliku držao na zidu svoje sobe. Jednom mi se tako, podnapit, cerio u lice, govoreći da me je fotografirao ispod Dražine slike, nakon neke zabave u njegovom stanu, i ako nešto zajebem, kaže, dat će to u novine.

Eh, mislim si ja, došlo neko vrijeme da me na svim prostorima bivše Juge više mogu kompromitirati moje slike s Titom i Jovankom. Nedavno sam sreo Peđu u Londonu. Svratio sam u “El Metro”, kao i obično kad me put nanese u Englesku. Prespavao sam kod svoga kuma Branka Bursaća, s kojim sam duboko u noći ispijao neku našu šljivovicu i slušao Cecu Veličković. Moj dobri Krajišnik, koji ima “golubinje srce” svoga prezimenjaka Bursaća Nikoletine, vrti glavom i ne može shvatiti kako to ja mogu slušati Cecu, a zna moje političke i ljudske stavove. «Zbog toga naročitog promuklog glasa», kažem, no ipak mijenjamo pjevačicu i Branko stavlja Biseru Velantanić…”Nikad više, milo moje”.

U El Metrou je običaj da se ujutro pije pivo i španjolski konjak. Marinko, Peđa i Milan iz Mostara koji najbolje pjeva “Grana od Bora, pala kraj mora” žestoko su toga jutra krenuli sa španjolskim konjakom i nekim rozeom, kojim su zalijevali sinoćnjeg odojka, kojega je, kažu, Peđa presolio. Ja sam se suzdržavao jer sam imao dva važna sastanka oko nekih filmskih projekata i susret s mojim engleskim agentom Dallasom Smithom, koji obično za tu priliku otvori vrlo delikatnu i posebnu flašu bijeloga vina i svojim gospodskim manirima raspituje se više za moju obitelj nego što predlaže nove projekte, iako je Kubrick baš preko njega došao.

Predvečer sam ponovno došao u El Metro, gdje su moji drugari još uvijek ispijali španjolski rose, a Milan je grleći neku plavušu zavijao ”Snijeg pade na behar na voće... neka ljubi ko god koga hoće…”

Ja sam sa sobom doveo Lenkinu opernu pjevačicu i glumicu Almu, Sarajku koja u Londonu studira pjevanje i čiji je kristalni glas od sevdalinki načas učinio najljepše operne arije.

- Cale – govori mi Peđa, grleći me i nudeći me jučerašnjim odojkom, tražeći od mene da mu potvrdim da prase nije presoljeno, nego da su se ovi ovdje svi napili…

Svi su me ovi mladići zvali Cale i ja se nisam ljutio zbog toga. Napokon, neki su uistinu bili godište moga sina Danila.

- Cale, bog te jebo, sve si imao pravo. I to svima sada govorim… Cale je bio u pravu, sve što nam je govorio o našim nesporazumima i ratovima i političarima… A ja onomad htio skoro da te tučem i kad sam te ponekad faulirao na fudbalu, bilo je to samo zbog toga… Kako može tako da govori, mislio sam… A sada... kad sam bio tamo u Srbiji… u Beogradu i Novom Sadu… ma Cale, sve su to nacionalisti… I ja sad vidim kako sam i ja bio isti… I dođe me nekako stid… i kažem svima… onaj naš Cale je bio sto posto u pravu…

Ispijam čašu rosea s nekim naročitim zadovoljstvom i kucam se s Peđom, za kojega sam znao da je nacionalist više no što je normalno, ali za kojega sam isto tako znao i da je mlad i da će doći vrijeme kad će moći razumjeti stvari. Moja strategija “Pobratimstva lica u svemiru” još se jednom potvrdila u praksi.

Almin kristalni sopran odjekuje u malom španjolskom restoranu, kroz čije izloge gledam promrzle putnike kako, pokisli od večernjeg pljuska, pokušavaju uhvatiti svoje zadnje noćne vlakove na stanici ”Hammersmith and City line”.

Vlaga i hladnoća su se uvukle i u ovu našu ponoćnu sevdalinsku oazu i kroz tijelo su mi prošle ledene strijele od kojih kosti trnu i zabole mučninom egzila, koje je treslo naše živote svih tih deset dugih, studenih, londonskih, izbjegličkih godina.

Dalmacija s wilmingtonske ribarnice
U maloj ribarnici, na granici crnog i bijelog Wilmingtona, ljeskaju se srebrne ribe od čijih se fosfornih tijela odbijaju bljeskovi munja kao blicevi nevidljivog fotografskog aparata.

Uzeo sam svježu ribu, onako u komadu, i malo krakova od morskih rakova, čije je meso ukusnije od jastoga, i usput, kad sam već bio na granici crnačkoga kvarta, odlučio prošetati malo po osvijetljenim stranama ulica. Preko novina, televizije i radija, objavljeno je da se najjači nalet olujnog vjetra “Ofelija”, koji je rangiran prvim stupnjem, te stanovništvo nije zamoljeno za evakuaciju, očekuje u Wilmingtonu negdje oko ponoći. Zbog mogućnosti rušenja stabala, električnih stupova i žica, dijelova krovova, stanovništvo je zamoljeno da se ne kreće po gradu, nego da ostanu u svojim kućama.

Ulice u crnačkom kvartu su prazne i tek pokoji prolaznik žurno a poneki trčeći prolaze gradom. Svjetla ponekad zažmirkaju, kao da se napon na trenutak prekida i u tom vizualnom efektu, potpuno filmski izgleda lice staroga crnca sa sijedom bradom koji se sklopivši oči ljulja u stolici na terasi ispred svoje male kuće. Oblaci su toliko niski da gotovo prolaze kroz ulice i ostavljaju kapi kiše na licu i rukama. Vjetar, koji iz časa u čas jača i ponekad me kao nečijom nevidljivom rukom gotovo pogura niz ulicu, zviždi nekim dubljim tonovima od onih na koje smo navikli slušajući naše bure pod Biokovom ili Velebitom.

Onda najednom počne pravi pljusak, za koji se uistinu može reći ”lije kao iz kabla”. Utrčavam u prvi bar. Naručujem viski bez leda. Nekoliko crnaca, koji su se tu zatekli na zadnjem piću prije nego se bar zatvori, jer gotovo svi restorani i barovi večeras se rano zatvaraju, ne obraćaju posebnu pažnju na mene. Mora da misle da ovaj «stranac» koji u ovom posebnom času ulazi u njihov kvart uistinu ima petlje i gotovo je dobrodošao.

Stranac! Kako je duboko u mene ušla ta moja nova stvarnost. I taj moj novi i drukčiji JA koji se već 16 godina provlači kroz scene novoga života. Sve je u meni, čini se, ostalo isto, a opet sve je nekako i drukčije. I moj hod, po kojem su me nekada i s leđa prepoznavali, postao je nekako tvrđi, otuđeniji. Više stupam nego što koračam. I koraci mi odjekuju nepoznatim ulicama mjereći samoće svih Don Huana. Stranac u meni raste iz dana u dan i pogiba mi ramena pod nekim nevidljivim teretom tuđina.

Vjetar već sasvim opasno praši i ja, potpomognut njegovom snagom, gotovo poskakujem mokrim ulicama Wilmingtona, vraćajući se u svoj apartman, koji se nalazi na četvrtom katu prilično luksuznog maloga hotela s čije se terase može vidjeti riječni kanal, povezan s Oceanom, kroz koji brodovi svakodnevno prolaze, a večeras je pust i prazan i od snažnog vjetra naboran kao dubokim brazdama iskopana beskrajna slavonska polja.