Platforma se ljulja, lica su na broju

Piše:Emir Imamović

Kada je krajem devedesetih Beograd zadrhtao od slabog zemljotresa, Veran Matić, direktor u međuvremenu komercijaliziranog i obesmišljenog Radija B92, nazvao je redakciju da vidi ima li posljedica podrhtavanja tla. „Objekat se ljulja, lica su na broju“, referirao mu je portir, inače rođeni Cazinjanin, do 1992. milicioner po zanimanju.

Bivšeg pripadnika Sekretarijata unutrašnjih poslova se ne može citirati, ali ga se može parafrazirati sada, dok podrhtava Vlada Federacije zbog sukoba u Hrvatskoj stranci prava. Dakle, platforma se ljulja, lica su na broju. Još uvijek.

“Žestoki sukobi u HSP-u tresu federalnu koaliciju; Perić: Vlada nikada nije bila bliže padu!”; “Josip Perić, dopredsjednik HSP-a BiH: Tražimo smjenu Zvonke Jurišića”, vrište novinski naslovi, dovoljno veliki i debeli da bi čovjek pomislio kako se u BiH stvarno dešava nešto neobično.

Da negdje drugdje, bilo gdje, ministar optuži stranačkog šefa za apsolutizam, a dopredsjednik te iste stranke zatraži smjenu na vrhu partije i najavi napuštanje klimave vladajuće koalicije, bila bi to, kao što je i red – politička kriza. Politička kriza se, međutim, u Bosni ne može dogoditi, jer mi nikakvo drugo stanje i ne poznajemo. Država čije je postojanje izvjesno još jedino na geografskim kartama u toj famoznoj političkoj krizi nije bila… a ima tome dvadeset i nešto godina. Najmanje.

Zašto se, dakle, platforma ljulja, Perić prijeti, Jurišić ga množi sa nulom, dok se kao svi neviđeno brinemo hoće li nekakav ministar za nešto i šire doći sutra na posao i time spriječiti pad Vlade? Prvo je, dakle, dopredsjednik HSP-a i delegat Doma naroda FBiH Josip Perić optužio Zvonka Jurišića za nestatutarno djelovanje, pa dodao kako su on, Jurišić, zatim Stanko Primorac, dopredsjednik Glavnog odbora HSP-a i dopredsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, Živko Budimir, dopredsjednik HSP-a i predsjednik FBiH i Željko Asić, sekretar GO HSP-a, postizborni plijen podijelili svojim poslušnicima. Za kraj je, je li, Perić kazao i kako je ministar financija Ante Krajina „još u petak trebao napustiti Vladu. Nije ju napustio samo iz poštovanja prema premijeru Nerminu Nikšiću, koji je molio da ostanemo u Vladi i da sve drugačije razriješimo. Ante Krajina dio je naše ekipe. Ako odlučimo da napusti Vladu FBiH, on će je napustiti”.

Usput je, valjda da zvuči efektnije, dodao dvije-tri o hrvatskom narodu, interesima i svemu o čemu se u sličnim prilikama ne šuti. Jurišić, Primorac i, valjda, ostali, su protivnike optužili za nepoštivanje stranačke discipline i prateći višak ambicioznosti.

I to je, je li, to? Platforma se ljulja zato što se Zvonko Jurišić, a jeste, ponašao apsolutistički, što je zajedno sa bliskim saradnicima, kako mu se prohtjelo, dijelio ono funkcija što je ostalo nakon SDP-ove ofanzive na javna preduzeća, agencije i sve gdje ima neke love, a ne mora da se radi? Odgovor je, vjerovali ili ne, pozitivan.

U Perićeve navode – većinu, tačnije – uopće ne treba sumnjati. No, zašto bi se, ali tačno, Zvonko Jurišić ponašao drugačije od Zlatka Lagumdžije, Milorada Dodika, Sulejmana Tihića ili oba Ivankovića Lijanovića? Sve naše stranke, male i velike, lijeve, desne i one između, multineetičke i monočetničke, funkcioniraju kao „društva jednog lica“, u kojima velike drage vođe imaju predsjedništva i skupštine, sudove časti i još ponešto, čisto da sami sa sobom ne zasjedaju i da imaju od koga ponekad čuti ime budućeg direktora kakvog doma zdravlja, nakon što su sve svoje doktore već postavili po resornim ministarstvima, a klonove po parlamentima, pa se nikako ne mogu sjetiti ko bi, majku mu, trebao voditi Vodovod u Žepču.

Također, zašto bi Zvonko Jurišić kada god treba naći novog upravnika pošte u, šta znam, Sovićima, organizirao operaciju laufer i sazivao nekakvu kadrovsku komisiju, kada zna da će njeni članovi prvo reći da su za, pa onda saznati koga su konektovali na platu Elektroprivrede Herceg-Bosne, a koga zaposlili u ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture, športa i neograničenih službenih putovanja na vikendicu? Da se o takvim budalaštinama razmišlja drugdje, kako bi, recimo, Salko Hasanefendić mogao, nakon što je bio i ostao zvanično najgori šef  Oslobođenja još od onog prvog broja štampanog u Donjoj Trnovi 1943, postati direktor ZOI 84?

Dvadeset godina je kolektivna bosanska mantra da se politikom bave gadovi ili šupci. Posljedica te manifestacije demokratske retardiranosti jeste ta da se danas u Bosni politikom mahom bave gadovi i šupci. Kako se, dakle, u politiku ne ulazi iz ideala – oni što su njima vođeni su ili propali ili će propasti ili su, u najboljem slučaju, marginalizirani – tako je i svaka kasnija principijelnost, zapravo, demonstracija povrijeđene sujete. Nije se, naime, Zvonko Jurišić ponašao drugačije do neki dan, već se Perić sjetio kako bi mu to moglo zasmetati nakon što do zvučnih i profitabilnih mjesta nisu stigli oni koje smatra „svojom ekipom“.

Cijelu je tu priču savršeno sažeo Mišo Relota iz HDZ-a BiH, rekavši: „Raskol u HSP-u je sukob oko podjele plijena. Vrijeme je pokazalo da je čerupanje plijena jedino što 'platformaši' rade“.

Problem je tek u tome što je čerupanje plijena bilo jedino što su radile i sve one vlasti u kojima je bila Hrvatska demokratska zajednica, kao članica zvaničnih i nezvaničnih koalicija čije je podrhtavanje bilo proporcionalno ljutnji onih što nisu „čerupali“ zato što nisu dobili priliku. A još je veći problem u tome što se neki novi savezi, dok biologija ne učini svoje,  uopće neće ponašati drugačije: dijelit će obiteljsko srebro između sebe, a nama će se ljuljati – od gladi. I prateće političke krize oglašene na naslovnicama novina.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba