'People, we are saved!'

Prvi dio priče Ofelija/Zasluženi odmori predsjednika Busha možete pročitati ovdje

Piše: Rade Šerbedžija [odlomci iz knjige Green Card]

Kad sam dobio jednu od glavnih uloga u NBC-ovoj TV seriji 'Surface', moja najmlađa kćer Milica, koja je u tome času sjedila za stolom i koricom kruha čistila ostatke maslinova ulja s tanjura, dignula je visoko u vis svoje tanane ručice i iz svega glasa uzviknula: “People, we are saved!”

I uistinu, toga časa se činilo da smo spašeni. NBC je jedna od najmoćnijih televizija u Americi, te ako serija postane hit, to bi trebalo značiti da bismo bili 'spašeni' ne samo mi, nego i naši rođaci i prijatelji i Ulysses teatar.

Serija nije postala hit. Ja sam je (uz dogovor s producentima) napustio nakon šeste epizode. Pogazili su me autom i odlučili me ostaviti u bolnici u stanju kome. Pa ako serija uspije, vratili bi me u žive. Igrom slučaja, tu moju zadnju epizodu režirao je Sergio Mimica, momak za kojega se zna da je godinama radio sa Stevenom Spielbergom i da je sin velikog hrvatskog (ili, bolje reći, zbog veličine i značaja njegova filmskog opusa – jugoslavenskog) filmskog režisera Vatroslava Mimice. Kod Spielberga je, vidi se, ispekao zanat, ali sa zadovoljstvom otkrivam da je talent naslijedio od oca, te je upravo ta šesta epizoda bljesnula pravim filmskim sjajem.

Nije me baš potresao polovični uspjeh 'Surfacea'. Mislim da još uvijek imam nešto za reći na velikom filmskom platnu i zapravo sam negdje potajno sretan što je tako ispalo, iako mi je žao zbog Miličinih raširenih ruku i još raširenijih zjenica koje su djetinjom naivnošću zagrlile nenadano svijetlo naše američke stvarnosti.

Sjećam se oznojenih lica mojih konkurenata za ulogu dr. Sirka u toj TV seriji. Obojica su bili sličnih godina kao ja i obojica su zračila nekom sjajnom energijom. Jedan od njih je vidno drhtao prije nego je ušao u sobu na zadnju audiciju. Sudeći po njegovim sijedim kosama i nekom tako nježnom i blagom licu, vjerujem da su isto tako neke dječje tanane ručice čekale da se vinu u zrak strepeći od rezultata audicije.

Hoolywood! Beskrajna čekaonica uzavrelih nadanja. Ljudi naslonjeni na svoje sudbine. Čekaju. Više skršenih nego ostvarenih i uspravnih.
Gomile umjetnika proletera. Preko dana se griju na kalifornijskom suncu, prevrćući novine, nazivajući agente, obijajući audicije. A noću kuhaju, konobare, voze taksije ili peru suđe po nekim zadimljenim kuhinjama Los Angelesa.

Samo će troje od njih uspjeti. Ostalih tristo tisuća ostat će u podrumima velike 'Tvornice snova'.

Gdje je tu moje mjesto i gdje se pronaći pod tim komadićem neba? Zasigurno ne spadam u tu armiju koja sa strepnjom čeka nova jutra. Jednom ostvaren, dovoljno je za život koji nam je dat. A ja sam već jednom letio na krilima uspjeha i slave, ma kako nerealne bile te usporedbe.

Sve što mi se u ovome mome umjetničkom izbjeglištvu i u ovome mome drugom životu događa, samo je podražavanje velike vatre kojom sam nekada gorio.

Na zgarištima moje duše, uvijek iznova začuđen, prepoznajem onaj stvaralački plamen koji još tinja i iz kojega, poput nekog zalutalog Samuraja, crpim posljednje atome snage kako bih istrajao u ovome dalekom i stranom svijetu.