Parada laži u Republici Srpskoj

Piše: Emir Imamović

Nizom svečanosti, od nekrofilskih na spomeniku palim srpskim borcima postavljenim ispred kockarnice u Banja Luci, do onih sa pevanjem „Srbadije“ –da, tako se, zaista, zove hor iz Bijeljine – i ordenjem za Borisa Tadića – Georga Cloonyija ravnogorske provinijencije, Republika Srpska je obilježila dvadeset godina svog postojanja i tako proslavila nešto više od šesnaest godina otkako se jedan dio Bosne i Hercegovine zove – Republika Srpska! Da, znam, naravno, zvuči blesavo, ali jebem li ga, drugačije ne može. Nije, ma šta danas, neki dan tačnije, o tome imao za reći Milorad Dodik, nikakva Republika Srpska formirana, ustanovljena, izmišljena, devetog januara 1992. na Svetog Stefana. Tog, devetog dana prvog mjeseca prije dvije decenije, proglašena je Srpska republika Bosna i Hercegovina i to od onih zastupnika iz Skupštine BiH izabranih voljom svih današnjih konstitutivnih naroda. Ko ne pamti, njemu je vazda bolje, ali ipak nije zgoreg sjetiti se kako su na tim, jedinim predratnim izborima, svi birani glasom svih. Eto, recimo, današnji Bošnjaci, a ondašnji Muslimani, glasali su za svoje, ali i za hrvatske i srpske članove Predsjedništva, plus Jugoslavene. I obratno. Po džamijsko-esdeaovskim instrukcijama Muslimani su, listom, uz Babu i Aliju, bili i za Nikolu Koljevića, Biljanu Plavšić, Franju Borasa, Stjepana Kljuića i Ejupa Ganića. Budući zločinci sa Pala tako su, eto, ono malo političkog legitimiteta na brdo ponijeli zahvaljujući i svojim žrtvama. Onim što su ih dugo čekali, kako je na Osnivačkoj skupštini SDS-a rekao Muhamed Tunjo Filipović, po zanimanju sveznadar.

Od, dakle, tog devetog januara, do kraja 1995., Republika Srpska bila je isto što i Herceg–Bosna ili Autonomna pokrajina Zapadna Bosna: teritorij u čije su ime pregovarali lideri tog i tog naroda, te i te zaraćene strane ili, na kraju i u ovom slučaju, pobunjenih Srba. Kada je dogorilo do nokata, Dejtonski mirovni sporazum je u ime i RS-a potpisao je Slobodan Milošević i tako, uz predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana i Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, ozvaničio postojanje bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Nešto ranije, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Muhamed Šaćirbegović, uz saglasnost samog Izetbegovića, praktički prihvata RS kao teritorijalnu jedinicu unutar BiH o čijem se ukidanju neće razgovarati na budućim pregovorima o završetku rata. Herceg–Bosna je u međuvremenu poništena Vašingtonskim sporazumom, a AP ZP Petim korpusom Armije BiH.

No dobro, dvije decenije postojanja šesnaest godina stvarno postojeće Republike Srpske su obilježene zato da bi se političko Sarajevo upalilo kao kutnjak. Bio je to zbor uparađenih nacionalista i poneke budale, statista u skupoj i dalekosežno beznačajnoj paradi mega srpstva za vanjsku upotrebu. Ili kako je za e-novine rekao Aleksandar Trifunović, urednik portala 6yka iz Banja Luke: „Ako velikim i uspješnim kompanijama u ovom trenutku ne trebaju ovakve stvari, zašto bi trebale jednoj maloj i siromašnoj Republici Srpskoj koja je prezadužena i u kojoj je budžet pred pucanjem. To je iživljavanje nad stvarnošću. Umjesto da pozivate ljude na solidarnost, vi dajete jednu lažnu sliku da je sve pod kontrolom, da niko ne treba da brine, da samo treba da glasamo za Dodika i SNSD i da će sve biti u redu. Kad podvučete crtu, imate samo fakat o postojanju jednog subjekta koji ni po čemu ne predstavlja nešto tako značajno da bi to trebalo slaviti“.

Znaju to i Dodik i njegov drveni lutak Željko Kopanja, vlasnik Nezavisnih novina koji se u programu HTV-a čudio sarajevskoj i općenito bošnjačkoj nespremnosti da se na praznik slavljenicima lijepo ne zahvali za Omarsku i Keraterm, Manjaču i Foču, opsadu Sarajeva i, naročito Srebrenicu.

Nije problem sadašnje političke i tajkunske elite Republike Srpske to što Sarajevo ne priznaje Republiku Srpsku, već što bi je moglo i formalno priznati. U suštini, ona je tu: u jeziku ulice i političkoj komunikaciji, u medijima, na geografskim kartama i u kolektivnoj svijesti u kojoj traumu polako smjenjuje navika. Tek se formalno – makar svi znaju da je priča šuplja: i oni što je pričaju i oni što je slušaju – i sa jasnim ciljem ispaljuju najave ukidanja RS-a, opisuju metode i općenitog povratka u neku BiH koju je pocijepala Miloševićeva vojska, ostavivši iza sebe pustoš i sadašnji Dodikland, najzapadniju srpsku zemlju, da se negdje imaju sahraniti i Srbi siti od srpstva i umrli od gladi.

Tamo gdje se piše historija, nema prostora za nešto drugo. Život, onaj obični, stvarni, u našem slučaju ili slučajevima i jadan da jadniji ne može biti, nema neke šanse u razmjeni velikih riječi. No, tamo gdje određeni politički procesi i, uslovno kazano, vremenski periodi postanu povijest, e tamo nastupa ono sa čim se, recimo, ne mogu nositi svi oni sa kravatama, viđeni na proslavi dvadesetogodišnjice šesnaest godina postojeće Republike Srpske. Onoga trenutka kada se RS bude u isto vrijeme morala suočiti sa vlastitom krvavom prošlošću i bijednom sadašnjosti, kada pitanje nekakvog opstanka zamijene pitanja tati o tome šta je radio u ratu i predsjedniku o tome šta ćemo mi raditi i od čega ćemo živjeti, urušit će se cijeli sistem na kojem danas stoji drčni traktorista iz Laktaša, pored kojeg se klate oni što znaju da ne postoji, ali ne smiju reći, ograničeni ili lokalni genocid. Kao, primjera radi, Željko Kopanja.

Pri tome, Republika Srpska uopće ne mora nestati, osim ako njeni građani to ne zažele. Kao entitet u BiH ona će biti i velika i autonomna onoliko koliko bude spremna zakoračiti u civilizaciju, u vrijeme u kojem se zbog zločina srami, a kao praznik obilježava datum na koji je predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić u televizijskom obraćanju Srbima, govoreći o Srebrenici rekao: „Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa čim. Onaj ko je činio ovakav zločin i pri tome se, možda, pozivao na narod kome pripada, po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu. Onaj, koji se, možda, pozivao na boga čineći zločin, očekujući od svevišnjeg blagoslov, činio je zločin, protiv boga u koga vjeruje. Onaj ko je činio ovakav zločin zbog osvete osvetio se vlastitom narodu. Oni koji su u ratu čineći nedjela izgubili obraz ne mogu očekivati da zbog njih cijeli srpski narod ostane bez obraza. Ko je od Srba u ratu izgubio obraz sami moramo utvrditi...“

Kada, dakle, Republika Srpska ne bude mladićevska kao što danas jeste, tada se, zašto da ne, može obilježiti i dan RS-a uz prisustvo članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. I za manje od 650.000 maraka koliko je Dodik spičio na „fakat o postojanju jednog subjekta koji ni po čemu ne predstavlja nešto tako značajno da bi to trebalo slaviti“.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba