Ostavljeni najgorima: sami sebi

Piše: Emir Imamović

„Stav o potrebi nove međunarodne konferencije o reorganizaciji BiH je i stav HSP-a“(Živko Budimir, predsjednik Federacije BiH, Jutarnji list, 12.04.2011.)

„Don't dream dreams that the west is going to come in and save you“(Lord David Owen, bivše međunarodno nešto za BiH, 1992.)

Pamti to, valjda, svako ko je te 1992. imao radio, struju ili baterije i, naravno, bio u Bosni. U večernjim vijestima, na početku najčešće, javio bi se dopisnik iz New Yorka Erol Avdović, pa euforično, kako i priliči svjedoku historije, izvijestio da je Vijeće sigurnosti, Generalna skupština, pravna služba, kadrovska, ovaj, onaj, usvojilo rezoluciju broj osamstodevedesetosam, kojom se, al' hitno, predlaže prekid borbi i početak pregovora o mirnom rješenju krize u Bosni i Hercegovini. Toliko je tih rezolucija usvojeno da je čudo što Erol Avdović nije zanijemio od raubovanja glasnica i javljanja da je rezolucijom dvijehiljadešestodvadesetpet predložen prekid borbi i početak pregovora o mirnom rješenju krize u Bosni i Hercegovini. Sve te rezolucije, a bilo ih je do kraja rata oko milion, imale su efekta kao i odluka počasnog savjeta Mjesne zajednice Koševo da se svim stranama u BiH naloži prekid vatre i da, al' hitno, počnu pregovori o mirnom rješenju.

Treba, međutim, poštovati činjenice: nisu UN jedine u koje smo, dok nam na kratko nije došlo iz guzice u glavu, gledali k'o u boga. Koliko li je, zna li iko, bilo datuma vojne intervencije? Nismo li vjerovali da Šesta flota kreće čim poprave sinkrone na nosaču aviona? Jesu li najinformiraniji među nama, dakle svi, u povjerenju govorili prijateljima da će vojna intervencija biti, ako ne do Bajrama, onda do trešanja najdalje. I bila je između jednog od dva Bajrama i trešanja: zadnje godine rata, a i to onako. Osim kada je najviše trebalo, jula 1995. Tada je bilo - nikako. Otišli sinkroni na nosaču, valjda.

“Njemačka bi uskoro mogla reaktivirati berlinski proces, razgovore među bh. političkim liderima uz posredništvo kabineta kancelarke Angele Merkel”, pišu novine. Pa objašnjavaju: “Njemačka je, kako nam je rečeno, u posljednje vrijeme izuzetno aktivna u pogledu BiH, i u okviru razgovora koji se vode u Evropskoj uniji i među državama članicama Vijeća za implementaciju mira (PIC). Inicijativa Angele Merkel već je dobila prešutnu podršku Vašingtona, ali i Moskve, što bi moglo biti od presudnog značaja”. Ili, u slobodnom prijevodu: vođe posvađanih bandi će, svaki svojim avionom, u Berlin i tamo će im moćna kancelarka reći da, al’ hitno, formiraju vlast, provedu reforme kojim će biti zaštićena prava svih konstitutivnih naroda i građana, da malo poprave Dayton i, čim to obave, krenu u bolju budućnost. Nema pouzdanih podataka o tome hoće li se iz Berlina, glasom svjedoka historije, javiti Erol Avdović.

“Podržat ćemo svaki dogovor koji postignu predstavnici konstitutivnih naroda u BiH”, kažu, kada već moraju nešto reći, a paze da ne ispadnu budale - kao Ivo Josipvić nedavno u Dubrovniku - predsjednici iz regije. Kada bi se čovjek potrudio našao bi, brat bratu, dvije stotine takvih izjava. Nekada je mjesto radnje Zagreb, nekada Beograd, nekada i kakva ozbiljna prijestolnica ozbiljne države. No, uvijek isto znači: eto vas tamo, pa se jebite! Samo tiho, da ne smetate.

Sve će se na ovom svijetu promijeniti: Japan će se obnoviti, radioaktivnost izlapiti, Josipović će naučiti da kriza u Libiji sa Bosnom ima veze koliko i sa Novim Zelandom (ili manje), Boris Tadić će priznati Kosovo, Edin Džeko će dati gol u Premiershipu, Ćiro Blažević reći koliko tačno ima godina, Zlatko Lagumdžija će umjesto predsjednik SDP-a biti počasni predsjednik SDP-a, 60 minuta će trajati sat vremena, Milorad Dodik će zaratiti sa Željkom Kopanjom, a mi nećemo shvatiti kako je prokleto bio u pravu David Owen kada je bahato, baš za šamara, rekao: “Don’t dream dreams…”. Pa objasnio da niko, ali niko, neće doći da riješi naše probleme.

Ima u bosanskom mentalitetu nešto prokleto zbog čega je lakše živjeti u nadi – dok ne umru i ona i onaj čija je – da će doći minuta, sat, dan, u kojem će, opet i k’o nekada, golubovi srati po trotoaru u pauzama leta između džamija i crkvi, da će Republika Srpska nestati, građanska država nastati, da će Dragan Čović dobiti manje glasova u Hercegovini od Harisa Silajdžića u Banjoj Luci, da će… Ma da će sve biti kako treba. Samo treba sačekati. Uredno zalijevati cvijeće i ništa ne dirati. Dok ne jave da je Vijeće sigurnosti usvojilo rezoluciju o početku rahatluka.

Dvadeset godina, halo dvadeset godina, mi čekamo. I ne trzamo. I još nam dvadeset neće biti dosta da shvatimo ono što Ivica Osim Najveći kaže: “Niko nam neće pomoći, jer nikom nismo interesantni. To smo vidjeli i tokom rata”. Bosna i Hercegovina je davno ostavljena sama sebi. Svojim građanima na upravljanje i narodima za dogovor. Zato čovjek ne zna šta je gore: da je nema nikako ili da ostane ovakva. Za bolje mi kuveta nemamo. A druge ne zanimamo. Ma koliko simulirali da se bave jednom nesretnom zemljom, usvajajući rezolucije i sazivajući sastanke u ozbiljnim prijestolnicama ozbiljnih država.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba