Ono je Bosna!

Piše: Emir Imamović

Sretnima je historija ono što je bilo, a nesretnima, evo na primjer – nama: i ono što jeste i ono što će biti. U kontinuiranom ponavljanju.

Bosna i Hercegovina je izgubila od Rumunije, rezultatom tri na prema nula. Ima tome, još malo pa punih devet godina. Mi, naši, kako li se to već kaže, su igrali u sastavu: Piplica, Bešlija (Brkić), Musić, Hibić, Rizvić, Ikanović (Hurić), Mulina, Hota, Muratović, Salihamidžić, Bajramović (Akrapović). Pred spektakularnih 5.000 gledalaca istrčali su, sa druge strane: Stelea (Vintila), Contra, Radoi, Filipescu, Chivu, Popescu, Codrea (Ghioane), Munteanu, Ganea, Mutu, Niculae (Cernat). Na klupi na kojoj piše „domaći“ prvi put je sjedio Blaž Baka Slišković. Na onoj za goste – Anghel Iordanescu. Za samo 28 minuta, te večeri na Koševu, Rumuni su nas poništili. Prvi je gol, zamislite, dao Adrian Mutu. Na kraju kvalifikacija za Euro 2004. u Portugalu, BiH je bila četvrta u kvalifikacijskoj grupi, a Rumunija druga.

Bio je to, one davne 2002., sudar fudbalskih civilizacija: jedne koja je trebala nestati i koja tada, realno, nikome nije trebala i druge koje se živo sjećala godina Gheorge Hagija, nadajući se da će, možda, Contra, Mutu, Chivu, Ganea i Cernat, moći koliko i on, plus Popescu, Petrescu, Stelea i Moldovan. Malo je kada, u bogatoj povijesti naših neuspjeha, reprezentacija Bosne i Hercegovina bila tako nemoćna kao protiv Rumunije. One 2002. godine, sedmog septembra, na Koševu.

Bila je to, međutim, prvenstveno slika bosanske fudbalske stvarnosti: domaćim su nogometom drmale paše i pušine, munje i tigrovi, Slišković je izabran za selektora nakon što je propala ionako mala šansa da to bude Ćiro Blažević, a Sergej Barbarez još nije ni debitirao za nacionalnu selekciju.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine je, to znate, u petak, trećeg juna, izgubila od Rumunije sa tri na prema nula. Za domaćine su igrali oni što danas predstavljaju nekada veliku fudbalsku naciju, zakočenu, kao i njihova domovina, na rubu Evrope. Za nas, Bosnu, kako li već, po običaju nije igrao niko.

Malo je kada, kao te večeri u Bukureštu, reprezentacija BiH izgledala tako nemoćno. Možda još samo onog septembra 2002. godine kada nas je, za promjenu, načeo Mutu. Nikada, međutim, bolji igrači nisu tačnije predstavili svoju zemlju, Bosnu i Hercegovinu. Provincijska nadmenost, površnost i opća nezainteresiranost, amaterski pokušaji prevare,  profesionalna lijenost, zakržljalo znanje i nikakva odgovornost, ono su što je za sat i po vremena pokazala fudbalska reprezentacija dubinski provincijalizirane zemlje u kojoj odgovornost ne stanuje.

Nije, naravno, nikakva tragedija u tome što smo izgubili jednu utakmicu. Niti je prva, niti, garant, zadnja. Uostalom, sve ekipe na svijetu, od Famosa iz Hrasnice do Barcelone, imaju jednake šanse za poraz prije nego utakmica počne: 33, 333333 posto. Tragedija je, međutim, što mi, oni, kako li već, nisu ni pokušali ne izgubiti utakmicu koju je BiH odigrala zahvaljujući tuđoj milosti i neprikosnovenom autoritetu Ivice Osima prije svih.

Moralno je, odgovorno, ljudski, bilo barem pokušati odigrati nešto, dva tačna pasa, pola napada, šta god. (Na stranu sada što to jeste posao fudbalera – da igraju, a ne da gledaju fudbal - kada su već na terenu.) Osjećaj zahvalnosti je, naime, pitanje kućnog odgoja, a „pijani milioneri“ koji su više mjeseci proveli u namještanju frizura, nego što su dobili bitnih utakmica, nisu ni pokušali zahvaliti onima što su im uopće dali priliku da se pokušaju kvalificirati na Euro: Osimu, Dušku Bajeviću, Sergeju Barbarezu, Faruku Hadžibegiću... Njima, našima, kako god, Rumunija je prije neki dan u Bukureštu, bila što i Češka iz jugonostalgičarskih sjećanja garniranih bahatošću. Čekali su ti naši, zmajevi, lavovi, ovi, oni, da im se, k'o u kampovima Jadrana osamdesetih godina prošlog stoljeća, za dvije „črvene“ proda sve: od majica do dostojanstva. I naravno, zajebali se kao malo kada.

Nešto kasnije, sedmog juna 2011, reprezentacija zemlje što ima sve manje onih kojima zapravo treba, pobijedila je Albaniju. Više sretno nego sistemski. Negdje tamo gdje je historija samo ono što je bilo, sport je ogledalo društva. Ovdje, kod nas, je društvo često ogledalo sporta. Tužno je bilo vidjeti ono slavlje u Zenici, ma koliko bilo iskreno i ma koliko ta pobjeda, za sada, bila nogometno vrijedna. Albanija je, naime, fudbalsko ništa, a ni kao država nije – bio, vidio – za poželjeti. Oni, kao i mi, u rub Evrope gledaju kao u dvanaesti sprat. I sve što vide je Rumunija i rumunije, ćoškovi civilizacije u kojoj provincijska nadmenost, površnost i opća nezainteresiranost, amaterski pokušaji prevare,  profesionalna lijenost, zakržljalo znanje i nikakva odgovornost, nisu pravilo već incident. Civilizacije iz koje smo se mi – jer mi smo ona Bosna koja ni sa Rumunijom nema šanse, dok se sa Albanijom bori k'o da je Njemačka – na svaki mogući način ispisali. Od fudbala pa nadalje.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba