Olimpijada i država: Prinuđeni na poraze

Piše: Emir Imamović

Završene su, eto, i tridesete Ljetnje olimpijske igre, održane u Londonu. Na njima je, naravno, svoje predstavnike imala i Bosna i Hercegovina i oni su se iz Engleske vratili onako kako su u nju i otišli: kao da ih bog nije ni dao. U skladu s tim su i rezultati koje su postigli: svi naši olimpijci bili su u zlatnoj sredini, negdje između potpunog očaja i krajnjeg užasa.

Amela Mekića, Luciju Kimani, Kemala Mešića, Nedžada Fazliju, Ivanu Ninković i Ensara Hajdera, treba dočekati kao heroje: aplauzima, poklonima, prijemima... Onako kako je, recimo, Hrvatska dočekala svoje predstavnike, a oni su, uzgred rečeno, što ne znači da je i nevažno, osvojili onoliko medalja koliko je Bosna imala olimpijaca u Britaniji. Nisu Amel i Ivana, Nedžad i Lucija, Ensar i Kemal, počasti zaslužili zato što su valjda posljednji primjerci one vrste sportista koja je zaista vjerovala kako je važno učestvovati, a ne pobjediti, već zato što nastupaju za jedinu državu na svijetu u kojoj nije važno čak ni učestvovati.

Para nema. Kako? Lijepo

Nedavno sam, ima najviše mjeseca dana, upoznao nesuđenog bosanskohercegovačkog olimpijca. Mlad momak, o sebi pri sebi što bi se reklo, ispunio je famoznu normu u sanjkanju, ali je posljednju zimsku olimpijadu gledao na televiziji. Uz nadahnute komentare novinara najgore sportske redakcije od Sarajeva do Azerbejdžana. Nije njemu nastup u Kanadi propao iz nekih, recimo tako, uobičajenih razloga: niti se povrijedio niti je progutao štogod zabranjeno. Sasvim suprotno, bio je zdrav, prav i spreman za Vancouver, pripremao se ozbiljno – što je već herojski, obzirom da su kod nas uslovi za treniranje bilo kojeg individualnog sporta malo gori od onih u kojima rade reprezentativke Saudijske Arabije u sinhoroniziranom plivanju – i ostao u dnevnoj sobi, na kauču. Jednostavno, nije bilo novca za odlazak na olimpijadu za koju je, da ponovimo, ispunio ključni uslov. Kako? Lijepo! Kao u Nadrealistima: para nema, more bit bidne, ali za četiri godine. Bit će olimpijada... Inače, naš je sanjkaš uživao punu podršku Olimpijskog komiteta i svih ostalih. Bio je zapravo oslobođen pritiska od bilo kakvih rezultatskih očekivanja i to toliko da je novac kojim je trebalo platiti njegov put, unaprijed potrošen za troškove delegacije koja je išla na Mediteranske igre i na njima osvojila VIP ložu.

Talenat je bezvrijedan bez poticaja okoline

U najboljem britanskom i svjetskom fudbalskom magazinu, mjesečniku Four – Four – Two, objavljena je poodavno priča o (ne)važnosti talenta u postizanju vrhunskih rezultata. Sagovornici, treneri, sportski ljekari, psiholozi, bivši igrači, podijelili su se u dvije grupe. Jedni su tvrdili da je talenat nebitan, te da razvoj definiraju isključivo uslovi za rad i uporno vježbanje, dok su drugi rekli da, ipak, treba imati i nešto talenta, ali da može biti nevažan ukoliko ne postoji okvir u kojem se pravilno i pravovremeno otkriva i razvija.

Za jedan od primjera u pomenutom tekstu je izabran najbolji igrač današnjice i šire, Leo Messi. Zbog problema sa rastom on je u početku trenirao sa, kako se to kaže, mlađom grupom. Obzirom da je, osim po visini, po svemu drugom bio ispred ostale djece, primjećen je prije nego što bi bio zapažen da je ostao sa vršnjacima kojima nije mogao parirati fizički. Drugi je slučaj Davida Beckhama i njegove nevjerovatne preciznosti pri udarcima desnom nogom. Beckham je, tako su rekli u novinama, vrijeme između škole i treninga kratio gađajući loptom u jedno te isto mjesto na nekakvom zidu pored kuće. Odustao je nakon što je uspio ne promašiti tri stotine puta za redom. Malo kasnije, kada je bilo očito da Leo ima nešto što drugi nemaju, a David pred trenerom napravio isto što i oko kuće, obojica su postali dio sistema u kojem vrhunski sportisti, pored svega ostalog, imaju više medicinskih pregleda sedmično, nego Lucija Kimani u deset godina i to ako ima štelu u domu zdravlja. Ostalo, od nutricionista i onih što im plaćaju struju i vodu, preko psihologa i masera, do vrhunskih trenera, se podrazumijeva.   

Talenat, naime, jeste važan, volja za radom još važnija, no ni jedno ni drugo ne vrijede ukoliko ne postoji okvir u kojem se realiziraju. E, mi tog okvira nemamo, jer oni što bi ga trebali napraviti imaju preča posla: pišu historiju. Ali im ne ide najbolje. Nisu, naime, naši sportski i svi drugi neuspjesi posljedica problema sa rekonstrukcijom vlasti danas, a sutra sa ko zna čega, već nepostojanja sistema čije funkcioniranje ne ovisi od toga ko će leći kao ministar, a ustati kao građanin i obrnuto.

Isključivo upornost pojedinaca

To što je neki bosanskohercegovački olimpijac šesti ili osamdeset šesti, zapravo nije vrijedno spomena. I plasman na veliko takmičenje i rezultat na njemu su isključivo rezultat upornosti pojedinaca čija je volja jača i od razuma koji govori da nikada, ali nikada, neće napraviti onoliko koliko bi mogli da žive negdje gdje ne bi, pored svega ostaloga, morali strahovati od toga hoće li imati za put na olimpijadu.

Kao što nikada nećemo znati kakav bi Pele bio igrač da su mu danas dvadeset i četiri i da li bi Messi bio jedan od najboljih svih vremena da je igrao prije četrdeset godina, tako ne možemo znati niti koji su stvarni dometi šestorke iz Londona. Amela Mekića, Luciju Kimani, Kemala Mešića, Nedžada Fazliju, Ivanu Ninković  i Ensara Hajdera, treba cijeniti jer nisu kapitulirali, iako su imali nesreću da se rode tamo gdje samo neizlječivi optimisti i totalne budale mogu ozbiljno postaviti pitanje: hoćemo li dočekati da neko naš jednom bude plasiran bolje od sjajnoj tridesetšestog mjesta u konkurenciji trideset sedam natjecatelja? Svi ostali znaju da je odgovor: naravno da nećemo. I to nema veze niti sa talentom, niti sa voljom, već sa činjenicom da mi nismo prikovani za dno. Mi smo davno kroz njega propali.

Zato je golemo i kada neko proviri iz ambisa, makar da vidi leđa onima iz civilizacije. Pa da nam ispriča kako mu je bilo.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba