Ofelija/ 'Zasluženi' odmori predsjednika Busha

O orkanskim bjesovima ženskih imena, klaunskim manirima američkog predsjednika, strepnji u čekaonicama hollywoodskih audicija, pečenom odojku u londonskom Hammersmithu, pobratimstvu lica u svemiru, jednoj dalmatinskoj večeri u srcu sterilne Amerike, davnoj nogometnoj utakmici na Silbi i Lucijinom briljantnom Ofelijinom ludilu

Piše: Rade Šerbedžija [odlomci iz knjige Green Card]

PRVI DIO

Žene obično ne vode ratove i ubijaju rjeđe. Ali se njihovi zločini duže pamte i drukčije odjekuju.

Za ženu ubojicu kažu da je pomahnitala. Obično se spominju raščupane kose i histerija koja ih je u času užasnog čina obuzela.

Na anatomskim medicinskim crtežima, golo je tijelo muškarca označeno poznatim znakovima i točkama. Raširenih ruku i raskrečenih nogu – je li “čovjek u krugu” Leonarda da Vincija centar svijeta, meta za gađanje ili pribijeni žabac na obdukcijskom stolu?

Ženu slikamo nagu, skupocjenim uljima i rastočenim akvarelima, omatamo je prozirnim velima i maštamo o njezinim tajanstvenim dubinama. I kad strasno ljubi, žena plamti i izgara. I kad napušta, poput vjetra odlazi.
Sve je, čini se, u ženskoj prirodi, žešće i divljije. Muškarac sadi, a žena rađa. Muškarac je završen i predvidljiv oblik, žena je otvorena rana koja krvari. Zato valjda ovim divljim vjetrovima što pustoše američke obale i daju ženska imena. Julija, Katarina, Ofelija, Rita…

Dolaze nenadano. Donose sa sobom olujne oblake i prolijevaju tople kiše na gradove, pretvarajući ulice u kanale Venecije. Ogorčene i ljute, zbog samo njima znanih razloga (iako jedan dio svijeta misli da je to Alahova kazna Amerikancima), vjetrovima bržim od 250 kilometara na sat pustoše sve pred sobom. Uskovitlane Anime, gdje namjere ne odustaju.

A onda odu, nestanu u kovitlacu svoga bezumnog plesa i vraćaju se u valove oceana da tamo, u hladnim morskim dubinama, stišaju svoje srdžbe i bjesove.

Doduše, prije su uraganima davali muška imena: Andrej, Ivan… Dok su bili predvidivi i dok je njihova jačina bila pod kontrolom. No kad su divlji vjetrovi izmakli kontroli i krenuli nemilosrdno pustošiti sve pred sobom, počeli su dobivati ženska imena.

Divlja Katarina bila je rangirana brojem 5 po silini vjetra i obilju kiše koju je prosula po New Orleansu i gradovima meksičkog zaljeva. Srušene brane, poplavljene ulice, razrušeni krovovi, pokidani električni stupovi, iz korijenja iščupano drveće… I preko tisuću mrtvih!

«Zasluženi» odmori predsjednika Busha
Michael Moore, taj američki Bertold Brecht, koji hrabro i visoko vijori svoju pobunjeničku antiratnu zastavu i koji svojim nesmiljenim kritičarskim tekstovima i filmovima žigoše političare i politiku zemlje i naroda kojem pripada, piše otvoreno pismo Bushu i američkom Kongresu na web stranicama, u kojem ih optužuje za nedovoljnu budnost i ažurnost u organiziranju pomoći i preventivne zaštite od ”Katarine velike”, jer su revnosni američki meteorolozi na vrijeme upozoravali američku javnost o mogućem katastrofalnom uraganu jačine 5 stupnjeva. Gdje su ti vojni američki helikopteri da pomognu nesretnim, promrzlim ljudima, koji kao jata gavranova čuče skupljeni jedni uz druge po krovovima New Orleansa?

Metafora kojom se uspoređuju s crnim pticama nije slučajna, jer većinom je to crno obojeno stanovništvo Amerike i Michael Moore je siguran da bi predsjednik Bush i američki Kongres puno brže reagirali da je katastrofalni uragan pogodio američke pokrajine i gradove s bijelim stanovništvom.

Rasizam američkog predsjednika popušta vjerojatno samo onda kad uz čašu šampanjca sluša crnački Jazz ili gleda NBA košarkašku ligu, u kojoj još uvijek dominiraju crnci.

U vrijeme dok Katarina pustoši obale Meksičkog zaljeva, predsjednik Bush je na ”zasluženom odmoru”, a u času najstrašnijeg naleta orkanskog vjetra na New Orleans, on pije šampanjac na zabavi sa svojim poslovnim partnerima. I ne prekida zabavu. Zamišljam kako mu netko iz njegova protokola, naginjući mu se preko ramena, šapuće u uho vijesti o uraganu koji upravo pustoši i razara New Orleans, a on, gotovo s osmjehom na licu, kima glavom ne prekidajući svoj obračun s krvavim New York biftekom, da ne bi pokvario zabavu. Isto je tako reagirao u onoj antologijskoj sceni iz Mooreovog filma “Fahrenheit 9.11”, kad na vijesti o terorističkom napadu na Ameriku i o srušenim neboderima usred New Yorka i dalje nastavlja slušati nekog klinca kako čita nešto iz svoga bukvara, ponovno se smješkajući onim svojim karakterističnim smiješkom iza kojeg se krije nesiguran i zaplašen čovjek, nedorastao svojoj “povijesnoj misiji” i funkciji koju obavlja.

Je li 51 % Amerikanaca koji su na izborima glasali za njega, gledalo tu klaunsku scenu u kojoj njihov predsjednik, glupo se smješkajući, ne zna što da učini? I kad neki agent iz protokola ponovo dolazi do njega, povjerljivo mu u uho šapćući da je i drugi neboder srušen, gospodin predsjednik Bush i dalje sjedi na stolcu, smješka se i ne zna što bi učinio. A ne zna što učiniti jer nikoga nema da mu šapne ili kaže što treba učiniti kao što mu to inače, za sve stvari koje čini, uvijek netko drugi govori što da radi ili kaže i povlači konce po kojima se kreće taj politički pajac.

Ta smiješna i dozlaboga groteskna figura svojom pojavom, riječima i djelima svjedoči o raspuknuću vremena kojega smo svjedoci i koje živimo.
Da. Zauvijek je, čini se, prošlo doba kad su neki snažni individualci vladali svijetom i na svoj način obilježavali povijest. Od Staljina do Gorbačova i od Roosevelta do Clintona, Rusija i Amerika su gospodarile ovim našim svijetom. Smjenjivali su se politički lideri, značajniji i manje značajni, ali su koliko-toliko nalikovali na prave političare i ljude od autoriteta.

No ovaj zadnji američki predsjednički primjerak je nešto što je vjerojatno bez presedana u cijeloj američkoj političkoj povijesti.

Znamo mi da rat u Iraku nije Bushova odluka i da to neki drugi ljudi upravljaju američkim bezumnim političkim potezima. Ljudi bez imena i prezimena. Moćni brojevi, koji zbrajanjem financijskih interesa crtaju nove zemljopisne karte po svijetu.

Eto, izgleda da se i prirodne sile ljute na Ameriku. Smjenjuju se strašni orkanski bjesovi i kao da žele upozoriti i kazniti…

Dovraga s Bushom. Neka se stopi s pozadinom. Ionako će za koji dan završiti u nekom muzeju voštanih figura i svojim klaunskim likom podsjećati na američki “demokratski fašizam”. Taj voštani oblik savršeno će mu pristajati.