Od Kulina bana do nacionalističkih dana

Radiosarajevo.ba
Od Kulina bana do nacionalističkih dana


Piše: Vuk Bačanović

Pojam “nacionalizam” i ime države Bosne i Hercegovine se svakodnevno u tolikoj mjeri koriste u istoj rečenici, da je komplikovano ime naše zemlje postalo gotovo sinonim za mjesto međunacionalne mržnje, šovinizma, klanja i istrjebljivanja. Pri tome, nije nimalo čudno da u društvu u kojem se sva politika vodi načelom “zaštite” navodnih nacionalnih, odnosno državnih interesa, većina stanovništva iniciranih u nacionale zajednice, zna malo ili ništa o porijeklu nacije, nacionalizma i “vjekovne” etničke i vjerske mržnje. Kreatori nacionalističkih politika uvijek čine sve da zabašure porijeklo svojih ideologija. Nikakvo čudo, kada iza njih stoje isključivo njihovi lični interesi. Najprostije rečeno, dovoljno je primijetiti u čije se džepove, u sistemima zaštite ‘nacionalnih interesa’ slijeva većina društvenog bogatstva, da bi se shvatila opakost sistema čiji zagovaratelji, ali i nesretne žrtve pozivaju na nacionalnu solidarnost i patriotizam.

U ovome su jednaki svi nacionalizmi u BiH: tri bazirana na vjerskoj pripadnosti (bošnjački, hrvatski i srpski) i četvrti bosanskohercegovački patriotizam koji je još uvijek nedovoljno definisana politička linija sekularnog građanstva u urbanim sredinama sa bošnjačkom većinom. Nacionalno pitanje u BiH nikada nije rješavano preispitivanjem samoga nacionalizma i njegovog porijekla, već, ili pokušajem dominacije jedne od etno-nacija, ili pokušajem da se suprotstavljeni nacionalizmi nekako “uglave” u bh slagalicu. Nad problematikom, navodno, nepomirljivih nacija koje se iracionalno patološki mrze, razbijali su i dalje razbijaju glavu mnogi eksperti, analitičari i književnici. Jedna od najbolje napisanih konstatacija o nacionalnom pitanju u BiH, jeste ona Ive Andrića, izrečena ustima Maksa Levenfelda u pripovijetci “Pismo iz 1920”:

            “Vi ste u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje su tu pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.”

Ma kako se slagali sa Levenfeldovom konstatacijom postojećeg stanja, ono ostaje samo to - konstatacija nečega što je rezultat dugotrajnih istorijskih procesa. Ako problem analiziramo marksistički onda znamo da “mržnju” ne možemo prihvatiti kao nekakvo vječno dato “stanje duha”, kao nepromjenjivu etnopsihološku “realnost”, ili nepromjenjivu primordijalnu sklonost ljudi da se jedni drugih boje, jedni od drugih zaziru, jedni o drugima kreiraju monstruozne predrasude, koje, zatim, od razdoblja do razdoblja, odjednom eskaliraju u klanja. Svaka mržnja ima korijen u konkurenciji klasa koje prisvajaju većinu bogatstva koje proizvede cjelokupno društvo. Bosanskohercegovačka “autentična mržnja” tako nije ništa drugo do rezultat prastarih sukoba različitih feudalnih gospodara, a potom i nacionalnih buržoazija i državnih birokrata oko toga ko će kontrolisati više zemlje, rudnika, industrijskih kompleksa, upravnih i nadzornih odbora, prosto rečeno, oko toga koja će od međusobno konkurentskih vladajućih klasa kupiti kajmak. 

Najjednostavnije rečeno: ekonomija bazirana na konkurenciji, rezultira konkurentskim ideologijama, vjerskim i etničkim. Dominantna misao svake epohe od najstarijih civilizacija do danas je “misao” koju producira vladajuća klasa, ona koja u svojim rukama drži ekonomsku moć da je nametne. Tako, oni koji svojim radom stvaraju svo bogatstvo, bivaju okrenuti jedni protiv drugih kao hrišćani i muslimani, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, velikom većinom “žrtve višeg interesa”. Žrtve, onemogućene u gospodarenju vlastitom sudbinom bježe imaginarnim prijateljima, bogu, bogovima, svecima i sakraliziranim despotima iz vjerskih ideologija vladajuće klase. Otuđeni od sebe, bivaju otuđeni i od drugih ljudi. Tamo gdje bi trebao biti čovjek za čovjeka, ispriječile su se “svetinje... iza trista reka i planina”.

Banalni kritičari materijalističkoj analizi nacionalizma, spočitavaju umanjivanje značaja primordijalne svijesti, odnosno težnje čovjeka da “pripada” zajednici “svojih”, pa ma kako bila teška eksploatacija koju podnosi. Osnova marksističke kritike upravo jeste u tome da se konzervativna, odnosno primordijalna svijest ne može promijeniti “na taster”, samo zbog toga što je neko kvalitetno analizirao i shvatio njenu iracionalnost. Promjena je moguća samo u momentu kada sistem eksploatacije i manipulacije dođe u onu fazu propadanja u kojoj svoje robove više nije u stanju držati na životu, a kamoli manipulirati. Staljinistički i staljinoidni sistemi su, pored neiskazivih brutalnosti nad svim svojim neistomišljenicima, pali na istorijskom ispitu, upravo zbog vulgarne patriotizacije marksizma, koja je u BiH poslužila kao solidna osnova restauracije etno-klerikalnih patriotizama 90-tih godina prošloga stoljeća.

Staljinoidni patriotizam, udrobljen u bh. socijaldemokratsku “ljevicu”, zapravo je ishodište još uvijek fluidnog sekularnog bosanskohercegovačkog nacionalizma. Zagovornici ovog nerazrađenog koncepta u osnovi smatraju da bi jedan napredan sekularni patriotizam mogao biti adekvatna zamjena trima getoizirajućim ideologijama. Sve bi postalo bolje ako bismo svi bili Bosanci i Hercegovci! Sve što ima predznak “bosanskohercegovačko”, pa makar to bila crnokošuljaška stranka je automatski naprednije od onoga što ga nema. Ovu ideju ne možemo smatrati progresivnom, ne samo zbog toga što je još uvijek nedovoljno razdvojena od klerikalnog bošnjačkog nacionalizma, već i zbog same prirode patriotizma. On je, prema uskom shvatanju svojih pobornika, napredniji od agresivnog nacionalizma, jer “tuđe neće, a svoje ne da”. Problem nastaje u patriotskom definiranju “svojeg”, kao i u samom konceptu svojine. Ni jedna nacionalistička oligarhija ne tvrdi da otima, već da “brani”, odnosno “oslobađa” što je, prema unaprijed zacrtanom planu, njeno. Bosanskohercegovački patriotizam bi, čak i u slučaju da napravi jasnu distinkciju od bošnjačkog klerikalizma, u najboljem slučaju, mogao postati samo još jedna varijanta regionalnog kompradorstva, što je, za progresivnu ljevicu, neprihvatljivo.

Napokon, ako sistemska kriza kapitalizma cjelokupnu Evropsku uniju gura u varvarski bezdan ekonomskog šovinizma i nacionalističkih previranja, kako očekivati da će se stanje u BiH srediti bez radikalne promjene sistema koji krizu permanentno generira? Kapitalizam rasplođuje nacionalizam, jer je baziran na nacionalnim podjelama i konkurenciji. Kapitalistička klasa, bez obzira da li se radilo od desnici ili “ljevici” je, prema tome, inherentno nacionalistička. Čak je i tzv. antinacionalizam u okviru kapitalizma nerazdruživ od koncepta multikulturalizma, koji radničku klasu getoizira na osnovama “identiteta” ili “kulture”, stvarajući tako torove za buduće sukobe.

Kako onda riješiti nacionalno pitanje u BiH? Dopustimo da još jednom progovori Andrićev Levenfeld: “‎Oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem..."

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije