O 'šagoljanju' na piđin jeziku

Piše: Nidžara Ahmetašević, Manjine.ba

Ako se sada vratimo početku i onom pitanju: na kojem jeziku se emitiraju TV-dnevnici javnih televizija u BiH (TVBIH i FTV) onda, uistinu, nema odgovora. Ako kažemo da se govori srpskim, nismo u pravu. Također, taj jezik nije ni bosanski, a poglavito nije hrvatski. Ako nije ni jedan od ta tri, onda nije ni na bosanko-srpsko-hrvatskom jeziku, jer jednostavno takav ne postoji. Jesmo li političkom voljom moćnih u poziciji plemena Papua Nove Gvineje koji stvaraju novi zajednički jezik, ali, za razliku od BiH naroda, to čine dragovoljno. Bolje bi bilo reći kako nam se nameće stanje “piđin” jezika, iz kojeg će u dogledno vrijeme, zahvaljujući, primjerice, mješovitim brakovima djeca početi stvarati kreolski… Jednom je takvo “kalajisanje” u BiH već propalo. Na žalost, u krvi.

Ovo stanje nametanja jezika ne treba podcijeniti, što mnogi ili nesvjesno, ili nestručno, ili i interesno čine. Pokazali smo kako praksa nametanja jezika ima i uspjeha i povijesnog utemeljenja, na primjer, na Karibima, Aziji… Ne zaboravimo da su se mnoge stvari kroz povijest ostvarivale i stalnim i nasilnim, ali i sofisticiranim nametanjima, pa “koliko košta – da košta”. Narodi i ljudi cijele BiH, zbog toga, uozbiljimo se!

I jedno pitanje svima onima koji bi nasilno stvarali “sve jedinstveno” po BiH: zašto Ujedinjena Europa već ima sve zajedničko, i vojsku i valutu… (a šta bi još trebalo), ali nikome još niti na um nije palo imati zajednički “TV DNEVNIK” europske unije!?

Svi narodi BiH – uozbiljite se!

Ovo je zaključak, doslovno prenesen, teksta “Piđin jezik televizijskih dnevnika u BiH ili zašto Europska unija nema zajednički TV Dnevnik” autora dr. sc. Smiljka Šagolja i Franje Takača koji predaju studentima novinarstva na Sveučilištu u Mostaru. Tekst je objavljen u publikaciji Kultura komuniciranja – Znanstveno stručni godišnjak Filozofskog fakulteta ovog sveučilišta 2011. godine. Prilično davno ali mi je eto tek sada došao pod ruku, a čini mi se i prilično je aktuelan baš sada.

Ja ne mogu sve i da hoću ući u bilo kakvu polemiku sa autorima koji nude malo argumenata, imaju neuvjerljivu tezu, i često koriste podatke za koje nisam sigurna da su vjerodostojno interpretirani, a pritom riječ kalajisanje pišu na pogrešan način. Ako se misli na politike Benjamina von Kállaya, onda bi ispravno pisanje bilo kállayisanje, a ako autori misle na nanošenje sloja kalaja preko bakrene tepsije u kujundžiluku – u šagoljojezičnoj metafori nema tu snagu jer miješanje nije isto što i nanošenje novog sloja.

Nekako ne mogu trošiti riječi ovog svog piđin jezika koje čuvam u mom malom golubljem mozgu na tekst koji je u osnovi pun govora mržnje (što mu je i osnovna, čini se, namjera), a ne da bi na bilo koji način dao doprinosa nauci ili čemu god (naprimjer novoj metodi kalajisanja).

Šagolj… omiljeni profesor

Ipak, ne mogu a da šutim o Smiljku Šagolju jer on danas predaje nekim budućim novinarima koji bojim se malo znaju o njegovoj karijeri. To zaključujem jer su ga nedavno proglasili “omiljenim profesorom” na odsjeku za novinarstvo pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta. Ja se nadam da ne znaju.

U njegovoj zvaničnoj biografiji stoji kako je bio (ako dobro razumijem) genijalan student, još bolji profesor i najbolji novinar ikada igdje. Na srpsko-hrvatsko hrvatsko-srpskom jeziku. Da je tada smio, Šagolj bi to nazvao novosadsko piđinanje. Al’ bi onda imao dosta vremena na jednom udaljenom otočiću da napiše i komentar na taj piđin. Napisao je knjiga, dobio nagrada. Doktorirao je u Zagrebu, ne tako davno, na temu novinarstvo i nastanak nacija. Na hrvatskom jeziku. Našla sam i tu knjigu, koja je danas skripta njegovim studentima, i iskreno više preletjela nego čitala. Teza mu je, “da je upravo novinstvo pridonijelo nacionalno-integracijskom procesima, i to kroz ostvarenje jedinstvenog pravopisa, zatim standardnoga, nerijetko kod pojedinih naroda i zajedničkog književnog jezika, temeljenog na narodnom izričaju. To je slučaj i kod Hrvata, i kod Srba i, naravno, i kod Muslimana (danas Bošnjaka) istina sa značajnim zakašnjenjem (― zakašnjela nacija).”

Ono što Šagolj ne spominje je da je još osamdesetih godina po njemu nastao termin šagoljanje koji označava novinara koji izmišlja (da ne kažem laže) u svojim izvještajima. Još manje spominje svoju ratnu prošlost i ulogu u širenju govora i jezika mržnje. To je čovjek koji je godine 1993. izvijestio kako “su muslimani još uvijek u Makarskoj”, dajući time znak svim onim razularenim nacionalistima, ali i uplašenim ljudima koji su bombardovani propagandom iz medija pod kontrolom Franje Tuđmana, da krenu u hajku na izbjeglice širom Hrvatske. I krenuli su.

Ne spominje Šagolj i kako ga se odriče skoro cjelokupna medijska zajednica u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije zbog načina kako je radio i šta je radio, ne samo tokom nego i prije rata. Akademska u Bosni očito nema problema s njim. Ni u Hercegovini.

Ali Smiljko Šagolj nije jedini.

Ratnohuškački novinari – važni i danas

Mada se o ulozi medija u širenju govora i jezika mržnje u BiH puno govori u javnosti već godinama, do sada niko nije procesuiran. Vjerovatno neće ni biti jer su tužilaštva odlučila da se koncentrišu na ljude koji su učestvovali u direktnom činjenju zločina, nespremni i neuku da uđu u težak zadatak dokazivanja da je jezik mržnje u medijima ima značajan uticaj na cijeli tok rata.

Većina tih novinara i danas su u medijima, neki su postali političari, neki, kao Šagolj, profesori na ovdašnjim univerzitetima. Data im je prilika da nastave raditi isto što su radili u ratu – šire mržnju i strah, i drže neke nove generacije zarobljene u tom krugu iz kojeg je jako teško izaći. Jedini način da se taj krug razbije je da skinemo sve “zaštite” onima koji su nas zatvorili u njega. To može biti urađeno sudskim procesima, ali i kroz druge mehanizme, kao što su komisije za istinu, koje ne postoje kod nas. I šta nam onda ostaje?

U Ruandi, gdje je isto kao i u Bosni broj počinilaca zločina tako velik da su male šanse da će svi ikada biti procesuirani, postoje gačača sudovi koji se formiraju u lokalnim zajednicama i djeluju kao neka vrsta komisije/suda. Pred tim sudovima saslušaju se žrtve i počinioci, i zajednica odlučuje o vrsti kazne, neke i amnestiraju a neke posrame javno i označe ih tako da zauvijek svi znaju šta su radili.

Naravno, tako nešto teško da može postojati u Bosni, ali vjerujem da svako od nas ako ima informacije i argumente o nekome, može ih ponuditi javnosti na razmatranje. Ako ništa dati mogućnost izbora nekome, pa onaj ko odluče da želi vjerovati u ono što su ovi ljudi govorili, i ako želi živjeti u strahu i sa mržnjom, da to i nastave. Ako ne, mogu pokušati naći put koji će ih izvesti iz toga. Jedino zato ova kolumna govori o Smiljku Šagolju i njegovom djelu. Samo neke od primjera možete pogledati ovdje, a više možete sami naći. Puno više, nažalost.

Ko je srušio Stari most?



Čiji je Neum?



Smiljko Šagolj u Gornjem Vakufu