Nulti entitet, diletantski

 Može se o ovom današnjem Sarajevu reći svašta, često mnogo toga lošeg, ali da je duhovna i kreativna pustinja Gobi, e to ne može niti uz najgoru volju.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Žive sada, u ovom današnjem Sarajevu, dobitnik Oscara (Danis Tanović), dobitnica Zlatnog medvjeda (Jasmila Žbanić), dobitnik nagrade Evropske filmske akademije za najbolji kratki igrani film (Ahmed Imamović), pa redatelj najboljeg filma po ocjeni žirija festivalu u Rotterdamu (Srđan Vuletić), onda dobitnik Zlatnog lava u Veneciji (Emir Hadžihafizbegović), jedan od najangažiranijih i najcjenjenijih pozorišnih reditelja u bivšoj Jugoslaviji (Dino Mustafić)...

Pišu tu, u istom ovom današnjem Sarajevu, pisci kojima druge književnosti, kada ih vide kažu izvol'te, izvol'te: Faruk Šehić, Ozren Kebo, Nenad Veličković, Mile Stojić, Adisa Bašić, Ivan Lovrenović, Marko Vešović,Abdulah Sidran...

U njemu, u Sarajevu, adrese imaju i Safet Zec, i Jusuf Hadžifejzović, iMaja Bajević, i Damir Nikšić i...

I, također, dio Dubioze kolektiv i cijele Letu štuke i Amira Medunjanin iBožo Vrećo i Damir Imamović...

Tri su, a kome je malo, taj pretjeruje, velika, važna, živa sarajevska festivala: MESS, SFF i Jazz Fest.

Imaju, ako ništa, Sarajevo u rodnom listu upisano i Miljenko Jergović i Semezdin Mehmedinović i Aleksandar Hemon i Igor Štiks i Andrej Nikolaidis i Braco Dimitrijević i Nebojša Šerić Šoba i Milomir Kovačević Strašni i Damir Šagolj i Mladen Pikulić...

Sarajevo, također, ima tri umjetničke akademije, pet profesionalnih pozorišta, balet, filharmoniju i operu, Zemaljski muzej, Umjetničku galeriju BiH, kolekciju Ars Aevi...

Sada, kako je običaj, ide izvinjenje svima koji nisu pomenuti, a zaslužuju biti: glumcima, pjesnicima, slikarima, muzičarima, balerinama, dokumentaristima, žurnalistima, fotografima, mnogima uglavnom, finim, pametnim, važnim ljudima; ma svima kojima je Demokratska fronta za ministra za kulturu u Kantonu Sarajevo montirala vlasnika turističke agencijeSamera Rešidata, koji je kazao kako niko ne može dati ocjenu njegove kompetentnosti, prije nego što nešto uradi. 

I ima pravo: niko ne može reći je li, recimo, Željko Komšić kompetentan za zubara ili nije, sve dok mu on, Komšić, ne razvali vilicu u pokušaju vađenja pokvarene četvorke papagajkama. 

„Također ću se baviti traženjem prihoda, jer je većina udruženja bazirana na donacijama iz Ministarstva, a niko nije pravio proizvode“, dodao je novi ministar. Ostalo je da visi, kao konop za vješanje, pitanje na šta je tačno mislio i zna li kako mu u stranačkom programu piše da je „važnije kulturu njegovati, održavati i širiti nego proizvoditi“. (Što, istina, ništa ne znači, ali barem dobro zvuči.)

U trenutnoj podjeli vlasti po Bosni i Hercegovini, međutim, Rešidat nije nikakva iznimka nego pravilo. Da nije, ne bi kandidatkinja za federalnu ministricu za kulturu bila nekakva Zora Dujmović, socijalna radnica iz Mostara, za koju se sa sigurnošću može kazati kako zna da se filmovi prikazuju u kinima, a da je kino ono u trgovačkom centru Mepas. 

No, kada HDZ, nakon zahtjeva da se ukine Ministarstvo za kulturu i sport Federacije, za ministricu za kulturu i sport delegira Zoru Dujmović, onda je to, krajnje jednostavno rečeno, oblik uobičajenog političkog zajebavanja i obezvređivanja institucija, plus zalog za dalje kompliciranje odnosa u kilavom partnerstvu između te stranke, SDA i DF-a koji je nanišanio srpske pozicije u Vladi, a pomenuta je gospođa, inače, baš eto Srpkinja po narodnosti.

Kada, međutim, Demokratska fronta za ministra za kulturu u kantonu u kojem je koncentrirana većina onoga što u našoj kulturi zbilja vrijedi i što ima, recimo to menadžersko-tranzicijskim jezikom, certifikat evropske i svjetske kvalitete, e onda to nije ništa drugo nego manifestacija diletantizma kao vrhunskog oblika amaterizma.

Pišući nekada, poodavno, o različitim nivoima bosanskohercegovačke stvarnosti i njenim neformalnim, ali postojećim unutarnjim društvenim podjelama, Ivan Lovrenović je četvrtim entitetom nazvao zajednicu onih koji uporno negiraju stvarnost, smatraju kako međunacionalni problemi zapravo ne postoje, već se projiciraju, i da je najbolji način da se riješe ignoriranje i čekanje da se u ostala dva, tri politička društva dobaci do onih vrijednosti koje su, kao, preživjele u toj četvrtoj grupi, u kojoj je teško reći gdje prestaje iluzija, a počinje deluzija.

Ako postoji, a postoji, taj četvrti entitet, onda jednako postoji i bazni, nulti, u kojem živi svijet čiji pokretački i politički motivi, istina, jesu drukčiji, ali to ne znači kako nema sličnosti – velikih, zastrašujućih i, normalno, pogubnih. Tu, u nultom entitetu čije granice prelaze postojeće međuentitetske, kantonalne i općinske, živi i radi, kako je Senad Pećanin nekada kazao, „imperija diletanata“ za koje ne postoji neprihvatljiva ponuda. Tamo, dakle, stanuju i od tamo dolaze spremni da budu, svejedno im je, kapetani nosača aviona, piloti borbenih aviona, kardiohirurzi, redatelji, ministri za kulturu, generalni sekretari NATO-a, direktori svemira... Nije njima, da ponovimo, bitno šta, već zašto ih se niko prije nije sjetio. 

Nekada, u bolja, ali ne predratna vremena, predsjednik Savjeta za kulturu SDA je bio rahmetli Muhamed Karamehmedović - za kojeg se, ali nikako, ne može kazati kako nije imao respektabilnu karijeru - dok su kantonalno i federalno ministarstvo za kulturu vodili Ivica Šarić, Emir Hadžihafizbegović, Gavrilo Grahovac, Dubravko Lovrenović... I na njih se, naravno, vrlo često, ako ne uvijek, s punim pravom kukalo. Oni su, međutim, svaki pojedinačno, više zaboravili u jednom mandatu, nego što će Samer Rešidat i Zora Dujmović stići naučiti za života. 

Duboko li je dno, majku mu jebem... 

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.