Njih trojica, a mi sami

Piše: Emir Imamović

„Nama bi najbolje bilo da su izbori u februaru“, kazao je početkom prošle godine nekadašnji visokopozicionirani državni i federalni službenik, iskustvom naučen da su izborne godine u Bosni i Hercegovini vrijeme u kojem se ne radi ništa drugo do osiguravaju glasovi. Zbilja, cijela je prošla godina potrošena, skršene su velike pare i izgovorene još veće i strašnije riječi, sve kako bi Bakir Izetbegović zamijenio Harisa Silajdžića. Nebojša Radmanović i Željko Komšić su tamo gdje su i bili, dok su ostali birani valjda za džabe. Više od četiri mjeseca su prošla, a jedina zajednička, državna institucija konstituirana u skladu sa rezultatima općih izbora je Predsjedništvo BiH. Njih trojica sa ovlastima malo većeg filadendrona i zvaničnim slaganjem oko činjenice da nije loše popiti kafu kada se dođe na posao  – Radmanović i Komšić su, istina, bliski i po pitanju Marlboroa, samo što jedan puši crveni, a drugi bivši light – zajedno, i posebno odvojeno, personificiraju ono što Bosna danas jeste: zemlja licemjerja, podilaženja, demagogije, površnosti, inata, viška samopouzdanja i manjka brige za posljedice velikih riječi i malih djela.

Ako, dakle, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, a jedina institucija vlasti formirana u skladu sa rezultatima posljednjih izbora je Predsjedništvo BiH, onda valja priznati da od nas gorih nema!

Nebojša Radmanović, predsjedavajući

Tokom nedavne posjete članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine Zagrebu, Nebojša Radmanović je dao intervju Samostalnom srpskom tjedniku Novosti. Miran, odmjeren, precizan, pažljiv u biranju riječi kako se ni sa najgorom namjerom ne bi nešto moglo protumačiti na negativan način, predsjedavajući kolektivnog šefa države možda nije bio za na ranu priviti, ali niti neko od koga se dobija sepsa. Sve u svemu, ni nalik onome histeriku iz Banje Luke koji je izazvao diplomatski incident optuživši turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua da, pored toga što predugo razgovara sa Miloradom Dodikom – inače Radmanovićevim stranačkim šefom – koristi poziciju za dizajniranje republičkosrpskih enterijera.

„Svi smo na jedan način postali taoci svojih birača, odnosno naroda, kojima onda govorimo ono što žele da čuju, sa jedne ili druge strane, i nema političke hrabrosti sa obje strane da se kaže ono što, ustvari, svi znamo“, kazao je Nebojša Radmanović za isti tjednik, Novosti, prije sedam mjeseci. I tako odgovorio na današnje pitanje: koji je Nebojša pravi Radmanović; onaj što sam bije boj sa Turcima ili onaj iz Zagreba? Dobitnik Povelje Saveza arhivskih radnika Jugoslavije u politici funkcionira kao vrstan novinar na mjestu izdavača tabloida. Nebojša Radmanović zna da njegov stranački šef do užine laže, od užine priča gluposti, poslije ručka se rastaljuje, a uvijek obećava nemoguće. I većinu toga, ne sve naravno, je spreman reći u Zagrebu, New Yorku, ma može i Ankari, ali ne i u Banjoj Luci ili, pogotovo, Sarajevu. Kao što, dakle, dobar novinar u lošem mediju zna da neko voli šetnje, knjige i samoću, ali većina radije kupuje novine pune sisa i guzica; tako i nekadašnji glavni i odgovorni urednik Glasa – Nebojša Radmanović, da ne bude zabune – zna da oni što njega biraju Bosnu i Hercegovinu ne mogu vidjeti ni nacrtanu. I zato, kada god ustreba, govori biračima ono što žele da čuju, nemajući hrabrosti reći ono što svi znamo. Kako prije izbora, tako i poslije njih.

Željko Komšić, hrvatski član

Lako je, iz sarajevske, tuzlanske, zeničke ili bihaćke perspektive gledano, voljeti Željka Komšića. U istoj je mjeri teško, ma i više od toga, nekome neupućenom objasniti da neko osvoji drugi mandat – i to trijumfalno – iako mu je rezultat rada u prvom poražavajući. “Kada se ovih dana govori o ‘fenomenu Komšić’, o cijeloj prtljazi koja kao sjena manipulacije i etno-kombinatorike na štetu Hrvata prati njegovu kandidaturu i izbor, te o velikome broju glasova koje je dobio, u pravilu se potpuno zaboravlja o svemu tome zapitati iz primarnoga aspekta: što je čovjek, kao član najvišega organa državne vlasti, uradio za protekle četiri godine, da bi pridobio toliki broj glasača? Ako nepodmitljivi jezik fakata govori, dakle, da je (i) njegov učinak nikakav, dapače, da je i sam aktivno sudjelovao u sramotnome srozavanju ugleda i funkcije državnoga Predsjedništva, po kojoj logici i po kakvome kriteriju su glasali njegovi glasači? I: po kojoj ‘probosanskoj’ i pro-državnoj logici, po kakvoj analizi i prosudbi njegovoga minulog rada ga je njegova partija ponovo kandidirala za to visoko i važno mjesto u državnoj hijerarhiji?”, napisao je Ivan Lovrenović još dok su se glasovi sa prošlih izbora brojali.

Dvije se stvari Komšiću ne mogu osporiti. Znate već, čuli ste oko osam milijardi puta te zvučne riječi: legalitet i legitimitet. Predsjednik Gradskog vijeća Sarajeva, načelnik općine sa ne baš velebnim rezultatima, prvi ambasador BiH u Beogradu, zamjenik gradonačelnika Sarajeva i drugi među jednakima u Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine, po narodnosti je Hrvat, a izabran je kao jedan od dva kandidata iz izborne jedinice Federacija. Drugi je, je li, Bakir Izetbegović. U tome je skoro isti kao i njegovi prethodnici: Krešimir Zubak, Ante Jelavić, Dragan Čović, Jozo Križanović i Ivo Miro Jović. Razlika je, govori neumoljivi jezik činjenica, što su za Komšića glasali mahom Bošnjaci.

Osim što im je ideološki dalek, Željko Komšić puno više nego bi htio i nego je spreman priznati, liči na svoje prethodnike čije je biračko tijelo drugačijeg nacionalnog sastava.

Teško je, ako je uopće moguće, sjetiti se šta je tačno Željko Komšić radio od 2006. do 2010. godine. Prijetnje Borisu Tadiću i slanje starijeg diplomatskog maloljetnika Ivana Barbalića za ambasadora BiH pri Ujedinjen narodima se ne računaju. Baš kao što se ni za četiri godine neće računati to što je Komšić primio glumca Sergeja Trifunovića. Ali hoće to što će BiH u NATO-u godinu dana predstavljati stolica, jer Komšićeva favoritkinja Lidija Korać, kako piše Slobodna Bosna, nije mogla niti smjela, a ni milicioner Tomislav Limov, inače SDP-ov kadar na privremenom radu na mjestu ambasadora BiH u Berlinu, nije zainteresiran. Stigao ga umor nakon što se krajem prošle godine sreo sa članovima Ferijalnog saveza RS-a.

Bakir Izetbegović, bošnjački član

Jedini novi u Predsjedništvu, Bakir Alije Izetbegović, izgubio je u životu samo jednu političku bitku: onu u kojoj je učestvovao. U utrci za predsjednika SDA ga je pobijedio Sulejman Tihić. Sve ostale pobjede Izetbegoviću su servirane na osnovu prezimena i imena oca. Najžešći kritičari nekadašnjeg člana Upravnog odbora Fudbalskog kluba „Sarajevo“, člana Upravnog odbora Košarkaškog kluba „Bosna“, člana Upravnog odbora Muslimanskog humanitarnog društva “Merhamet”, te člana Sabora Islamske zajednice BiH, navijali su za druga člana u unutarstranačkim izborima, tvrdeći da s njim na čelu SDA živa neće dočekati ljeto ove godine.

“Obitelj je važnija od države”, zapisao je u svojoj Zelenoj knjizi pukovnik Muamer el Gadafi. Izetbegovići se toga drže otkako je Babo Sina stavio za šefa kabineta. On, Sin, je još u proljeće dvije hiljadite godine predstavio svoj politički program, kazavši u intervjuu OBN-u: “Dajte nam još četiri godine i bit će dobro”. Kome će biti dobro, nikada nije objasnio.

Podrazumijeva, valjda, da je svima poznato.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba