Nidžara Ahmetašević: Strah od sjećanja

Radiosarajevo.ba
Nidžara Ahmetašević: Strah od sjećanja

Čini se da se plašimo da se sjećamo ljudi koje smo voljeli, ili nismo, ali smo ih znali, sreli, a više ih nema jer su stradali u ratu.

Piše: Nidžara Ahmetašević, 6yka.com /Manjine.ba 

Plašimo se jer su nas ubijedili da – protivno zdravom razumu – da ima više istina.  Plašimo se jer smo se izgubili u igri onih koji govore jezikom koji poziva na mržnju, a koji nas sve razvrstava u dvije velike grupe, između kojih je granice teško preći, jer su nevidljve i kao takve, još strašnije – granice koje razdvajaju “naše” i “njihove”. To je granica koju ne vidimo, niti znamo ko su jedni, a ko oni drugi.

Potvrdu za to nalazim u reakciji na čin “grupe građana” koji sebe identifikuju kao inicijativa “Jer me se tiče”.

Oni su, u noći sa subote na nedjelju (19. na 20. oktobar) “u koordiniranoj akciji”, postavili spomen ploče žrtvama rata u Bugojnu, Konjicu i Foči. Na sve tri ploče stajao je jednostavan tekst: “U spomen žrtavama rata - Da se ne ponovi”. Poruka je ispisana ćiriličnim i latiničnim pismom.

FOTO: U Bugojnu, Foči i Konjicu postavljeni memorijali svim žrtvama ratnih zločina

Potpuno neekordinirano, ali skoro pa istovremeno, vlasti u sva tri grada uklonile su ploče. Građani, pak, barem se tako čini, nisu pokušali da se pobune i učine nešto da ostanu spomenice, nisu stali da trenutkom šutnje odaju počast žrtvama, niko nije položio cvijeće. Niko nije uradio ništa.

Kao da su to tamo neke tuđe žrtve, o kojima ništa ne znamo, kao da je riječ o ljudima koje nismo poznavali, pored kojih nikada nismo prošli na ulici, sa kojima nismo išli u osnovnu ili srednju školu, sa kojima se nikada nismo smijali, plakali, maštali, ljutili se. Valjda su to samo neki tamo “njihovi” kojih niko ne treba da se sjeti, nikada.

Svako dobronamjeran bi u činu grupe građana koji su postavili spomenicu teško mogao pronaći razlog da negoduje. Ipak, izgubljeni ljudi koji žive u ova tri grada ostali su zbunjeni ne znajući valjda kojim žrtvama su ploče postavljene - našim ili njihovim.

Na pločama nije bilo zastava, imena, bilo kakvih obilježja. Samo su pozivale da se sjetimo, odamo počast, zastanemo, i razmislimo šta možemo uraditi da se ne ponovi zlo koje nas do danas boli. Građani u ova tri grada - a sva tri su bila mjesta na kojima su počinjeni strašni zločini koje su utvrdili sudovi, domaći i međunarodni - uplašili su se pred pitanjem da li mogu odati počast i sjetiti se ljudi kojih više nema, a da ih ne razvrstaju po stadima?

Suočen sa ovom realnošću, jedan moj prijatelj je tih dana postavio na Facebook status-pitanje: “Jesu li "naše žrtve" oni koji su nama bliski, a pobili su ih drugi, ili su "naše žrtve" ti drugi koje su pobili nama bliski?” E baš to pitanje vjerovatno je postavio svako u Foči, Bugojnu i Konjicu tih dana, mada, ni u drugim gradovima odgovora nema.

Dok je policija zdušno skidala te spomenike, ovdašnja javnost, odnosno barem mediji, žalili su Jovanku Broz i Dolores Lambašu. Ožalili smo dan kasnije i Lou Reeda, pa Aleksandra Tijanića, pa ovog, pa onog. Ali nismo imali vremena da stanemo i sjetimo se nama najbližih. Ni naših, ni njihovih.

Građani koji su postavili ploče oglasili su se nakon što su uklonjene i poručili da će ih vratiti, jer oni žele da se sjećaju:

“Vlasti u Foči, ali i u drugim gradovima, imale su 20 godina da obilježe stradanja svojih građana/ki. Mi ne molimo, nego zahtijevamo ljudskost i humani pristup žrtvama ratnih zločina, kao i pravo na sjećanje i istinu”, poručili su.

Oni koji su postavili ploče kažu da - nažalost - nisu ni očekivali da će opstati. Za njih je ovo samo početak borbe za sjećanje.

Da, već 20 godina se borimo za sjećanje. Pokušavamo na sve načine da sjećanja na one koje smo izgubili tokom rata budu čista i časna, a sve što se dešava oko nas nam to naprosto ne dozvoljava.

Kao da smo upali u taj neki procjep između “naših” i “njihovih” i nikako da se otrgnemo od tog ludila.

Ne pomažu nam tu puno mediji koji uporno dijele sve što mogu, a pod teretom neprofesionalizma i neukosti. Ne pomažu svakako političari koji sve dok opstaje podjela na “naše” i “njihove”, oni ostaju na vlasti, udobno zavaljeni u svoje fotelje i skupe automobile.

Možda bi nam pomoglo da zajedno dođemo do odgovora na pitanje da li mi uopće želimo da se sjećamo žrtava proteklog rata? Već dovoljno činjenica je utvrđeno na raznim sudovima da je svakom ko želi da misli potpuno jasno šta se dešavalo u ratu, ko je koga i kada ubio. Samo treba da se sjetimo da smo ljudi i da damo sebi vrijeme i mjesta da se sjećamo. I da onda krenemo dalje.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije