Nestali za 120 sekundi

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Prije nekoliko zima, više od tri a manje od deset, tako nekako, u Titovoj ulici, kod ulaza na pijacu Sirano, prvi puta se ukazao prosjak u kostimu Djeda Mraza. Sav crveno bijel, promrzao, pružao je ruku prema prolaznicima na tom mjestu na kojem, onaj što ima volje dovoljno dugo čekati, može vidjeti valjda sve građane Sarajeva, osim onih u bolnicama i u zatvoru.

Dragan Kožović Kožo, privremeno nastanjen u kolumnama Borisa Dežulovića je tog dana ušao u cafe Nostalgija, izvukao ruke iz džepova, otpuhnuo, skinuo jaknu, interventno naručio piće za smirenje i rekao: „Šta je ovo, majko draga? Svugdje na svijetu Djeda Mraz dijeli poklone, samo kod nas prosi...“

Drug Prosjak je, međutim, pokazao zavidnu inteligenciju i sjajan, što bi se reklo, poslovni refleks. Te godine, koja god bila, čuvari tradicionalnih vrijednosti našeg naroda, zabrinuti za budućnost omladine što je na televiziji vidjela da se u decembru nešto slavi, ta neka Nova godina, vodili su jednu od najžešćih ofanziva na Djeda Mraza: istjerivan je iz vrtića i škola, a roditelje je izokola podsjećano da su ratovali za jedinu, cjelovitu, multi domovinu u kojoj se mirno spava tridesest i prvog dana dvanaestog mjeseca. Reakcija građana, međutim, baš i nije u skladu sa očekivanjima boraca protiv malo dječije radosti, pa je Drug Prosjak računao kako će njemu kao Djeda Mrazu biti naklonjeniji nego prema kolegama koji tvrde da su poginuli u bitkama za Vozuću ili juniorima što na pokvarenim harmonikama razvlače Prvi poljubac.

Zarada

Neko je nekada rekao kako je novac svuda oko nas, samo se treba sageti i pokupiti ga. Praksa još nije dokazala da je u pravu. Ima, međutim, trenutaka i prilika kada je, zaista, novac na dohvat ruke, samo je treba malo ispružiti. O tome bi Djeda Mraz iz Titove mogao održati predavanje menadžerima iz Javnog RTV servisa, sva tri emitera, toga nečega, kako li se već tačno zove zbor dvije entitetske i jedne takozvane državne televizije. Ako njemu ne vjeruju, mogu pitati Simona Chadwicka, profesora poslovne strategije i sportskog marketinga iz Coventryja, od kojeg je Mastercard prije nekog vremena naručio studiju o općoj financijskoj koristi od plasmana fudbalskih reprezentacija na velika takmičenja. Chadwick je izračunao kako je svaka, ali svaka utakmica, recimo, reprezentacije Hrvatske na Euru 2008. godine, ekonomiji te zemlje donijela oko četrdeset i dva miliona eura zarade. Hrvati su, i prije druge utakmice baraža, sami izračunali da bi im svaki meč u Brazilu donio ravno pedeset miliona, ne računajući ono što FIFA isplaćuje svakoj učesnici Mundijala. Englezi se igraju sa većim brojkama i očekuju profit od oko milijardu dolara, bez obzira na konačni rezultat svog tima. No, oni imaju veliku i ozbiljnu državu, dok je Hrvatska nastavak BiH drugim sredstvima.

Naravno, niko ne kaže kako pare počnu padati s neba čim jedanaest igrača istrči na teren. Do tada su, naime, već pale, da tako kažemo. Uoči svjetskih i evropskih prvenstava, u najkraćem, raste prodaja televizora i oglasnog prostora na televizijama koje imaju prava prenosa, zatim turističkih aranžamana za posjete zemljama u kojima se prvenstvo održava...dok se za vrijeme takmičenja povećava potrošnja u ugostiteljskim objektima, kladionicama, fan shopovima, prodavnicama mješovite robe...

Tako se, dakle, medijska industrija svugdje na svijetu priprema da uzme novac od Svjetskog prvenstva u Brazilu, samo kod nas direktori BHT-a, FTV-a i RTS-a jauču da neće imati ni za prijenos. Ubile ih, kažu, dvije minute reklama po satu programa.

Odlukom Regulatorne agencije za komunikacije, donešenoj na inicijativu nekoliko komercijalnih televizija, javni emiteri od prvog januara mogu svakoga sata programa prodati jednak broj minuta za reklame kao i komercijalne televizije. Pri tome, isti ti javni emiteri i dalje će naplaćivati RTV pretplatu. Do prvog, kao i svih ovih godina, tri televizije koje se financiraju i od te famozne pretplate, imat će šest minuta po satu za oglašivače, a ostale do prvog kao i od njega, četiri. „Smanjenje marketinškog prostora na emiterima Javnog servisa BiH dovelo je, između ostalog, u pitanje i prijenos Svjetskog prvenstva iz Brazila naredne godine”, izjavio je u emisiji „Pošteno“ Muhamed Bakarević, generalni direktor BHRT-a. Istom prilikom je rečeno kako će Javni servis zbog odluke RAK-a godišnje gubiti oko šest miliona maraka.

Sa tim famoznim Javnim servisom kod nas ništa nije kako treba: od toga kako je stvaran i ustrojen, preko političkih pritisaka i kadroviranja, do efikasne i neophodne naplate pretplate za što se, evo, sto godina traži efikasan način. Ovoga puta, međutim, iz dvije zgrade za tri televizije, nemaju pravo na kuknjavu. U idealnom svijetu odgovornih građana, razumnog broja javnih radija i televizija, ti emiteri uopće ne bi imali oglasni prostor, niti bi se zbog njega ganjali sa komercijalnim televizijama za procente gledanosti. Javne televizije, kao i radija, ne postoje da bi robovale masovnim ukusima publike, već da bi te ukuse profilirale i, u isto vrijeme, podizale razinu kvalitete i forme i sadržaja, financirajući se isključivo pretplatom građana. Mi, što ne treba objašnjavati, u takvom svijetu ne živimo, niti ćemo ga dočekati, ali to ne znači da smo baš budale.

Interesi

Drugačije rečeno: ako će stotinu i dvadeset sekundi za pelene, pivo, smoki i televizore na rate ubiti sistem tih javnih emitera, čega li, onda je najbolje da ga nema. Postoji, naravno, i druga opcija: da ga ne vode pouzdani i podobni, već sposobni, a takav Bakarević nije. I još je patetičan, da ne upotrijebimo kakvu goru a tačniju riječ. Njegovo „upozorenje“ da će „smanjanje marketinškog prostora na emiterima Javnog servisa BiH dovesti, između ostalog, u pitanje i prijenos Svjetskog prvenstva iz Brazila naredne godine”, pokušaj je manipulacije navijačkim emocijama javnosti, čiju podršku traži u pokušaju poništavanja razumne i pravedne odluke RAK-a.

Jednostavno objašnjeno, četiri minute za vrijeme Svjetskog prvenstva vrijede toliko da se gubitak onih sto dvadeset izgubljenih sekundi i ne osjeti – i to dugoročno, sve do Evropskog prvenstva - ali uz jedan jedini uslov: da se pri formiranju cijena ne vodi računa o interesima oglašivačke industrije, već o emiterima kao, kakvom-takvom, ali ipak javnom dobru; da se, u prijevodu, reklama uoči utakmice ne prodaje po istoj cijenu kao ona prije početka emisije o tradicionalnom načinu branja riže u Aziji, emitirane u pola pet ujutru.

Plasman fudbalske reprezentacije na veliko takmičenje je, da ponovimo, impuls nacionalnoj ekonomiji, prilika za profit svemu što može imati ikakve veze sa loptom i igrom. Tako je svugdje u svijetu. Osim u zemlji u kojoj direktor BHRT-a prijeti nemogućnošću prenosa iz Brazila i, u isto vrijeme, najavljuje ponovno učešće BiH na Eurosongu, čim, adekvatno maskiran, isprosi pare od sponzora. Možda da proba pružiti ruku nakon što obuče dres Edina Džeke...

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba