Nemirno spavajte: bit će isto

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Mi, pa Grčka, Egipat, Libija, Sirija, Irak, Venecuela, Liban, Sudan, Argentina i Bolivija, spadamo u zemlje kojima se u narednoj godini predviđa „visok rizik od društvenih nemira“. Tako, barem, kaže nešto što se zove The Economist Intelligence Unit (EIU), čije je rezultate objavio časopis The Economist.

Ekonomska situacija, (ne)stabilnost institucija i trenutne vlasti, tri su faktora na osnovu kojih se procjenjuje mogućnost tog „rizika od društvenih nemira“. Laza Kekić iz EIU-a objašnjava: "Pad prihoda i visoku nezaposlenost ne prate uvijek nemiri. Samo kada ekonomske probleme prate drugi elementi ranjivosti postoji visoki rizik od nestabilnosti. U posljednje vrijeme izgleda da je u izazivanju nemira posebno važan pad povjerenja u vlasti i institucije: kriza demokracije".

Zreli za ozbiljne probleme

Bosna i Hercegovina je, dakle, zrela za ozbiljne probleme, ali to nam nije trebao javiti The Economist: prihodi su nam, ima dvadeset godina, u slobodnom padu; broj nezaposlenih raste k'o iz vode; jedino u vlast vjerujemo manje nego u institucije; uz, istina, mali problem – treba nam malo vremena, pet šest mjeseci, da shvatimo ko je uopće na vlasti i gdje.  
Dakle, čeka nas, konačno, godina „društvenih nemira“, vrijeme građanske pobune kao jedinog mogućeg odgovora na bijedu, fabricirane i stvarne krize, skupi, glomazni, neefikasni državni aparat i partitokraciju kao sistem u kojem je jednu partiju zamijenilo više njih, ali sa istim obrascem ponašanja i vladanja? Kriza prividne demokracije traži, je li, jedini mogući odgovor: povratak vlasti narodu? Možeš misliti...

Naravno, uopće ne bi bilo loše da je taj EIU u pravu, samo što će prije biti da nije, a ako se pokaže kako su, ipak, malo pogodili, ispast će na kraju da su, recimo tako, puno više promašili. Za društvene nemire, naime, prvo treba imati društvo ili konsenzus više njih o uzrocima bunta, ciljevima i onome što će uslijediti nakon buđenja.

Reditelj Danis Tanović je nedavno, na  Les Arc European Film Festivalu u Francuskoj, opisujući građansku pasivnost u BiH kazao da ona ima utemeljenje u nedavnom, stravičnom iskustvu, te da ljudi „ne žele ići na ulice jer se plaše da će doživjeti novi rat“. Ne treba, valjda, podsjećati kako su završile najveće demonstracije u historiji BiH, one održane uoči rata i protiv njega. To što su se desile kasno i što su sa balkanskom realnosšću ranih devedesetih imale veze koliko i sa privatizacijskim problemima u Rusiji, manje je važno. Bitna je, najprije, trauma od kolosalnog neuspjeha. Istina, ovoga puta ne bi bilo snajperskih hitaca sa Vraca i Holiday Inna, jer ne bi bilo potrebe za njima. Sve i da uspije, revolucija 2014. bi se raspala na pitanju: a šta ćemo sada.

Nije teško zamisliti mase nezadovoljnih građana na ulicama gradova Bosne i Hercegovine. No, jednako je lako predvidjeti i razgovor predstavnika pobune nakon njenog uspjeha, nekog, recimo, Marka, pa Ivice i Enesa: nezaposlenog mašinovođe iz Banje Luke, otpuštenog radnika mostarskog Sokola i odavno besposlenog građevinskog tehničara iz Hidrogradnje.

-E, dobro – rekao bi Enes – bagre smo se riješili, daj da sad poukidamo te entitete i počnemo se organizovati kao sav normalan svijet.
-Opstanak Republike Srpske, što se nas tiče, nije pitanje o kojem ćemo razgovarati. O svemu drugom, može – odgovorio bi Marko.
-Što se nas tiče, ja mislim da je treći entitet najbolji način za jednakopravan položaj Hrvata – dodao bi Ivica.

Dobro, ne mora baš tako i tim riječima, ali suština ostaje: društveni nemiri završe smisleno, samo ako postoji jasna svijest o onome što će uslijediti. U protivnom, neuspjeh je zagarantiran, ma kakav im povod bio i ma koliko energije u njih utrošili. Da, postoji još jedan mogući rasplet: vanredni izbori sa, manje – više, istim akterima političkog života, puno obećanja i u konačnici tek odgoda poraza građana. A za to se, zbilja, ne isplati ustati s kauča.

Promjene pokreće nezadovoljstvo pojedinaca, izvode ih mase, a završavaju vođe. Prvog imamo na pretek, drugo nam se može dogoditi, ali smo sa trećim u deficitu. Jednostavno, ne postoji nikakva organizirana politička grupacija za koju smijemo reći kako može dobiti podršku većine građana BiH, a da pri tome ima jasnu viziju o onome što će doći nakon što opuste ulice. O tome je, indirektno naravno, nedavno, u intervjuu Danima, govorio hrvatski ljevičar Srećko Horvat, kazavši kako je pokret bez stranke, jednostavno besmislen. O istoj su temi, u širem kontekstu, na posljednjem Subversive Festivalu razgovarali slovenski filozof Slavoj Žižek i lider grčke Syrize Alexis Tsipras (transkript tog razgovora objavljen je kao dodatak knjizi Žižekovih i Horvatovih eseja „Što Europa želi?“; Algoritam 2013.).
„Ljudi dobro znaju da je sve teško – i u isto vrijeme znaju da je teško nastaviti ovu situaciju... Da ste prije dvije godine pitali postoji li mogućnost da se arapske zemlje odupru i promijene svoje režime, niko ne bi pozitivno odgovorio. Isto vrijedi i sada: niko ne vjeruje da se situacija u Evropi može promijeniti, ali trebamo Mediteransko proljeće, poput Arapskog proljeća“, rekao je, između ostalog, Tsipras.

Šta su pobune bez vođstva svjesnog onoga što slijedi?

„Nisam fasciniran tim velikim revolucijama, znaš, milion ljudi na trgu Tahrir, vrsta kolektivnog orgazma, svi s njima plačemo i svi smo zajedno, da to je dobro, ali za mene je pravo pitanje - jutro poslije... Mene zanima isto što i tebe, jer ozbiljan si tip, šta bi tvoja pobjeda značila u životima svakodnevnih ljudi kada se život vrati u normalu?“, upitao je, uz ostalo, Žižek.

„Ovo što se dogodilo Syrizi nije promjena sklonosti većine ljudi radikalnoj ljevici, nego radikalna promjena ljudi koji nastoje misliti izvan političkih tabua...“, kazao je, pred kraj izlaganja, karizmatični grčki lider i nesuđeni premijer te države.

Dakle, pobune bez vođstva svjesnog onoga što slijedi, sve i ako postignu nekakav rezultat, osuđene su na kasnije ispravke tog rezultata, ma koliko se u jednom trenutku on činio veličanstvenim. Ozbiljne promjene traže ozbiljne lidere, koji legitimitet crpe iz podrške mase koja je spremna misliti izvan političkih tabua. E, mi tu padamo: nema, naime, nikakvih dokaza kako većina građana BiH, iz svih naroda i manjina, uopće misli izvan (naših, svojih, kako god) političkih tabua, odnosno da je spremna vitalne lične interese staviti iznad onoga što im se nameće kao vitalni nacionalni interes, pa tako puta barem tri. Sve dok je tako, „visok rizik od društvenih nemira“ nije ništa drugo nego najava mogućeg kršenja javnog reda i mira bez cilja i smisla. Nažalost.

Ili, parafrazirajući Aliju Izetbegovića: nemirno spavajte, sve će biti – isto. 

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba