Nemanja, a naš

Piše:Emir Imamović

Emir Kusturica snima film o pravoslavlju u Trebinju, pišu novine ovih dana. Sa akcentom na pravoslavlje.

Emir Kusturica u Trebinju planira kopati temelje za nešto kao Andrićgrad, Drverngrad, Trebevićgrad, pisale su novine, nema tome puno.

Emir Kusturica u Višegradu gradi Andrićgrad.

Emir Kusturica gradi grad na Trebeviću.

Emir Kusturica u Drvengradu zapalio svijeću.

Emir Kusturica je ustvari Nemanja Kusturica, pisale su novine.

Nemanja Kusturica je ustvari Emir Kusturica, otkrile su novine.

Emir Kusturica...

Emiru Kusturici je još ostalo da u se u tenku proveze kroz Sarajevo, Obalom, pa oko Vijećnice i Titovom, usput opali koju granatu u Begovu džamiju, Katedralu, Bošnjački institut, kupce na Markalama, zgradu Predsjedništva i McDonalds, pa da možda, samo možda, on, Kusturica, prestane u sarajevskim novinama izlaziti kao Mustafa Cerić u Avazu i Zlatko Lagumdžija u Oslobođenju.

Golem je, izgleda neizlječiv, taj sarajevski sindrom: sve što je mogao napraviti, Emir Kusturica je napravio, sve što je imao reći je rekao, sve što smo zaboravili je ponovio, a ono što smo prečuli naglasio, ne bi li nekako Sarajevo shvatilo da Kusturici ne treba i da je ljubav, ako je ikada postojala, gotova. Opet, čim Kusturica, vozeći se beogradskim ulicama, kroz prozor terenca vidi psa Dobrice Ćosića, slome se urednici da izaberu odgovarajuću rubriku: aktuelno, jet – set, kultura, kućni ljubimci, ružičasti svijet, TV program...

Prateći hroniku jednog ludila, teško bi bilo zaključiti da je Emir Kusturica filmski reditelj. On je za grad u kojem je rođen: Nemanja, neki njihov kojeg bi rado opet imali, samo kada on ne bi bio takav kakav je. Da bi se promijenio, što neće i Bog, valja zapeti: podsjećati ga da postojimo, ma koliko ga ne zanimali. Kada bi bilo volje i vremena, živaca i svrhe, moglo bi se dokazati kako je, samo u ovoj godini, objavljeno više tekstova o Emiru Kusturici, nego o Danisu Tanoviću, Jasmili Žbanić, Ahmedu Imamoviću, Pjeru Žalici i Plavom orkestru zajedno. Pri tome u evo ovoj godini filmski reditelj Emir Kusturica nije napravio ništa značajnije od pismene vježbe na temu po čemu pamtim samog sebe i tome slično.

Bez Emira Kusturice su, šta god ko o njemu imao za reći, nezamislive bosanska i evropska kinematografija u posljednje dvije decenije prošlog stoljeća. On je, smatrao neko njegov rad potrošenim, megalomanskim, odvratnim, zanimljivim ili genijalnim, prosto nezaobilazan lik (i) našeg filma. I ništa više. Odnosno, ništa drugo vrijedno podsjećanja na čovjeka koji nikada nije sebi objasnio da nije problem biti Srbin, ali jeste biti četnik, da promjena religijske pripadnosti smeta budalama, ali da budale ispadnu oni što od takve odluke prave cirkus, pa uporno odgovaraju na pitanja o krštenju, makar su za javni rad – u ovom slučaju Emira Kusturice – bitna koliko i pitanje o omiljenoj salati.

Zašto je, dakle, Sarajevu, odnosno sarajevskim medijima, Kusturica tako prokleto važan? Zašto grad u kojem valjda nikada prije u isto vrijeme nije živio tako veliki broj priznatih filmskih autora, cvili za jednim odbjeglim, a pri tome se najmanje zanima za njegov rad; filmove briljantnih kadrova, konfuznih scena i nedorađenih priča?

Sarajevo je zahtjevan grad. U nekim slučajevima. Izgleda da je baš taj „slučaj“ Kusturica, otjelotvorenje krive percepcije New Primitivsa. Taj je pokret, naime, postao mainstream, jer je autoironija shvaćena kao promocija onoga sa čime se zapravo obračunavalo. „Ideje nisu krive za ono što ljudi naprave od njih“, rekao je neko pametan. Emir Kusturica je u ono doba zavoljen jer je bio prototip našeg primitivca, uspješnog zato jer je takav. Cijela ta isforsirana mahalaština, mitovi i legende o postavljanju parketa dok se dijele palme i lavovi za njegove filmove, namještena poza balkanskog muškarca sa masnom kosom, imala je zapravo istu svrhu kao današnja Kusturicina ljutnja na cijeli svijet pun nepravde, kojeg promatra kroz prozor jednog od svojih luksuznih terenaca ili odozgo, sa sjedišta bussines klase na prekookeanskom letu. Bila je i u novoj formi ostala tek sredstvo u dopadanju okolini.

Pišući za The New York Times o Kusturici – ozbiljne se novine bave onim za što postoji povod, dok neozbiljne povode izmišljaju – Dan Halpern je razgovarao sa „najopasnijim filozofom Zapada“, a on, Slavoj Žižek, mu je rekao da je Underground "mitski balkanski snimak za zapadno oko, film koji je internalizirao zapadnu predstavu o ludom narodu, kojem je rat dio karaktera". I tako, možda, kazao puno više o autoru, nego o njegovom djelu.

Emir Kusturica ima očitu potrebu da ga voli većina. Ljubav,međutim, ne pokušava zaslužiti, već je vješto kupuje. Onako kako je osamdesetih bio „naš“, mahalac, a svjetski, tako je devedesetih bio „njihov“ i svjetski. Sarajevu je, naime, nudio ono što je Sarajevo željelo vidjeti u ogledalu, kao i Beogradu, kao što, na kraju krajeva, Zapadu nudi ono što od Balkana očekuje – „predstavu o ludom narodu, kojem je rat dio karaktera".

Emir Kusturica je predstava: njegovi su životi zadovoljavanje očekivanja okoline, pametan koliko amoralan način da se bude komotan. Naplaćivanje je to poreza na krive doživljaje kolektiva: onog grada koji je (po)vjerovao je primitivizam iz rubnih naselja simpatičan, pa onoga koji je stvarno mislio da Srbe mrzi cijeli svijet. Srbi zato danas vole Kusturicu, jer je kao oni, a svjetski, dok mi za njim cvilimo jer je nekada bio ono što smo mi o sebi mislili. A nije završio u vicu, već u Cannesu.

Za sve te svjetove po kojima se seli, Emir Kusturica je „neprovjerena glasina“. Granica između tih svjetova odvaja one što plaćaju hirove „Emira Srbina“ i nas kojima, jer mu je tako ispalo profitabilnije, puca šamare. Mi, pri tome, trpimo li trpimo. I stalno molimo za još. Bez obzira što udara sve jače. Uživamo izgleda...

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba