Nedžad i Senad: pravo ljudski

Jedno od značenja imena Nedžad je spas. Nedžad Hadžić dokazuje da je tačno, da je njegovo ime znak. Mogao se, naravno, zvati i drugačije, mogao je biti, otkud znam, Jovan, Ivan, Jakob, ma i Tarzan, Sandokan, Prle, Tihi... Ima u nas svakakvih imena, a ima i roditelja idiota, pa pravi i navodno skroz zdravi, obilježe djecu do, makar, osamnaeste. Ovaj Hadžić je eto upisan kao Nedžad, ali je odgojen da bude insan, što je daleko, daleko važnije.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Ja o njemu, ovom Nedžadu Hadžiću, osim imena i prezimena, godina navedenih uz njih u novinama, u zagradi – ima ih trideset i devet – ne znam gotovo ništa. Ni većina vas što ovo čitate, ako niste iz Bihaća ili Krajine, vjerujem, ne znate više; prije će biti kako znate i manje od ovoga, gotovo ničega.

I Senad je ime istog porijekla kao Nedžad, samo što, uz ostalo, znači – oslonac. Senad Zulić sudbinom i dijagnozom dokazuje da ime nije uvijek znak. Umjesto da on bude oslonac nekome, njemu se Nedžad našao kad mu je trebalo.

Pedesetogodišnji Senad i jedanaest godina mlađi Nedžad nisu u rodu, nisu ni prijatelji, poznaju se, viđaju često, na poslu, ali ne ide se, je li, pod nož zbog poznanstva i ono malo riječi što poznanici između sebe izmjene ako iz nekog razloga moraju ili kada nije pristojno da jedan kraj drugoga prođu kao pored turskog groblja.

Nedžad je Senadu direktor, a Senad je kuhar u Javnoj ustanovi “Socijalno-pedagoška životna zajednica” Bihać, domu za nezbrinutu djecu, kako se to još kaže. Ne znam, rekoh, od kada Nedžad radi tu gdje jeste, ali se za Senada zna da je odavno. Je li od dječije tuge ili od nečega težeg, ako težeg ima, obolio, sada nije važno. Uglavnom, od rakije nije... Njegova bolest jetre, kazali su ljekari u Bihaću i Sarajevu, od onih je koje se ne liječe medikamentima. I? I onda je Nedžad Hadžić Senadu Zuliću ponudio da mu bude donor za dio jetre!

„I prije sam znao da je osoba na svom mjestu, pošten i pravedan, ali svojom ponudom je i mene i moje ostavio bez teksta. Bolest se iznenada pojavila i bila je za mene šok, posebno jer nikad nisam pio, prilično zdravo sam živio i bio u punoj snazi. Ipak, i bolest se lakše podnosi kad znaš da si okružen ovakvim ljudima kakvi su u mom kolektivu. Svi su mi, osim članova šire porodice, među kojima je, također, bilo dosta ponuda za doniranje, najveća podrška“, ispričao je Senad za novine.

„Senadova bolest za sve nas je bila šok, jer je došla iznenada i odmah u tako teškom obliku da mu je trebala nova jetra. Kad su mi njegova supruga i kćerka saopćile kakva je priroda bolesti i da će možda trebati žive donore, ja sam spontano ponudio da mu dam dio svoje jetre, jer smatram da bi to svaki normalan i zdrav čovjek trebao uraditi“, kazao je Nedžad.

Od Nedžada Senadu neće biti lijeka: bolesnom kuharu treba cijela jetra, a ne, na njegovu žalost, samo dio. Ako se nije dalo da mu bude spasitelj, ma koliko da je htio, Nedžad je Senadu došao kao oslonac. „S obzirom na to da Senadova supruga i starija kćerka rade, mlađa studira, on je po čitav dan bio sam pa sam mu ponudo novo lakše radno mjesto, ali i to bez obaveze, čisto da je s nama i da što lakše prebrodi ovaj težak period“.

Rekoh da o Nedžadu Hadžiću iz Bihaća ne znam gotovo ništa: ni čiji je, ni je li tu gdje je došao preko neke stranke, gdje je bio prije, šta je radio, traži li mira u kafani ili u džamiji... I ništa me od toga ne zanima. Znam da ljudskije priče o ljudima nisam čuo, ne pamtim.

Zdravlje je jeftino dok ga čovjek ima. Kada ga izgubi, ne shvati samo kako mu je lijepo bilo, već i da se sada ono što je imao može izraziti brojevima i u čvrstoj valuti. Davno su prošla vremena kad je kuhar iz Bihaća mogao otići sa zdravstvenom knjižicom i uputnicom u bolnicu u koju žene generala i sekretara muževima donose keks, gusti sok, voće i križaljke. Sada je ono doba gdje bolesni prije nego zamole za pomoć, otvore žiro-račun u austrijskoj banci.

Mogao je Nedžad ponuditi Senadu nešto u parama, obećati da će vidjeti da još neko da koliko može, nešto skontat' da mu se ne odbija od plate dok je na bolovanju i sve bi to bilo veliko. Direktor Nedžad Hadžić je svom – ja, svom, ali ne vlasništvu već svom kao rodu – radniku ponudio komad jetre. Ako se za veće od velikog kaže da je golemo, onda od ovoga golemijeg nema.

Mi smo, a nismo jedini, dokaz da ljudskost može izumrijeti prije ljudske vrste. Nedžad je dokaz da se može završiti za pedagoga, ekonomistu, pilota, da se može postati direktor, ministar, astronaut, al' da se, ne znam to drugačije reći, čovjek kao insan – može i obrnuto, naravno, jer znači isto – rodi ili ne rodi. Nema škole na ovom svijetu za biti dobar. Za biti dobar u nečemu - takvu je nekakvu Nedžad izučio pa postao direktor – ima, ali se u takvima niko nije naučio da kad čuje za nečiju bolest, kaže da će, nije problem, pod nož.

Bilo bi lijepo da Senad ozdravi, da dočeka penziju u onom bihaćkom domu, pa da mu Nedžad na ispraćaju pokloni sat i još nešto, da se pozdrave k'o rod najrođeniji, pa da kuhar krene kući, još se jednom okrene i vidi direktora i djecu kako mu mašu. Dobri ljudi zaslužuju sretne krajeve, bez obzira što su, kao Nedžad Hadžić i Senad Zulić, rođeni u nesretnim krajevima i žive u još gorim vremenima.   

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba