Nastavi dalje, Nidžara

Radiosarajevo.ba
Nastavi dalje, Nidžara

Sudarajući se sa motorom zastupnika Tanovića i oskarovca Danisa, Nidžara Ahmetašević je upoznala stvarni  svijet i usput dobila savjet od dobronamjernog policajca: „Najbolje ti je da nastaviš svojim putem i da se ne sekiraš puno.“ Ne bi bilo loše i da konačno shvati kako je, ma koliko je u kampanjama ubjeđivali u drugačije, davno umrla svaka nada da može biti bolje

Piše: Emir Imamović

Nidžara Ahmetašević, dugogodišnja novinarka, potpisujući se, jer se iz te pozicije oglasila, kao „stanovnica Kantona Sarajevo” koja je “glasala za ‘Vašu stranku’ na listi za Kanton Sarajevo”, napisala je otvoreno pismo Danisu Tanoviću, zastupniku u Skupštini KS. Oduševljena Tanovićevim istupom u parlamentu, Nidžara se - malo nakon što je proslavljeni redatelj pozivao na poštivanje zakona, kritizirao umanjene policijske ovlasti i opće stanje duha prema kojem zakon služi da se krši -  sudarila sa demonstracijom bezakonja, zloupotrebom pozicije i dvoličnošću. Ili, pronađeno u prijevodu, sa motorom Danisa Tanovića: nepropisno parkiranim pored zgrade Kantona Sarajevo.
“Zašto jedno govorite a drugo radite? Kada ste već, umjesto da šetate po svom gradu, izabrali da se vozite (a sigurna sam da imate dobar razlog za to), zašto se ne parkirate propisno?”, upitala je, pored ostaloga, i svog zastupnika Tanovića – “Sjetim se da sam zaokružila Vaše ime jer ste obećali promjene i ja sam Vam vjerovala” - građanka Ahmetašević. U vrijeme nastanka ovog teksta, odgovor nije dobila.

Nidžaru je, recimo tako, baš pogodio, iznenadio i razočarao Danisov motor, ostavljen tamo gdje mu nije mjesto. Bit će da ona, Nidžara, u posljednje vrijeme, zadnjih pet, šest sedam, deset godina, nije pratila istupe građanski orijentiranog dijela sarajevske filmsko-pozorišne elite. Jer da jeste, ne bi je ona vozilica nasekirala. Krivo parkiranje zastupnika Tanovića je, naime, tek jedan mali, pažnje jedva vrijedni primjer djelovanja kavijar revolucionara, onih što će za opće dobro žrtvovati sve osim vlastitog komfora. Zastupnik i redatelj Tanović je, pri tome, jedan od posljednjih, ako ne i posljednji iz kaste (navodno) socijalno i politički osviještenih umjetnika kojem treba spočitavati dvoličnost. Tanović  je investirao i vlastito ime i ugled u jednu, pokazalo se, minornu, površnu, strateški potpuno nevođenu, amaterski organiziranu stranku, odvojivši dio svog, stvaralačkog vremena da, koliko toliko, ni dovoljno ni temeljito, kanalizira političke stavove na jedan od mogućih načina. Rečeno jezikom narodnih mudrosti, tim minimalističkim načinom definiranja pristajanja na poraz i življenje u izboru između dva, manjeg i većeg,  zla – što je kao izbor između Dodikovog SNSD-a i SDS-a - on je zlatan kakvih ima.

Zagovarajući jedno, a radeći drugo, najuspješniji debitant u povijesti svjetske kinematografije je, na sitno, ipak pokazao kako dijelom pripada onom sarajevskom – i ne samo sarajevskom, ali kako je Sarajevo najvažniji grad u Bosni, tako je ponašanje njegovih elita znakovitije, dok su posljedice primjetnije – krugu čija principijelnost ima svoju granicu. I to jasnu.

Da je, dakle, Nidžara imala vremena za pratiti vanprofesionalne istupe djece Akademije scenskih umjetnosti – ne sve, naravno – već bi se na svašta navikla. Na to, recimo, da se za trendovske demonstracije protiv izraelskog državnog terora nad palestinskim narodom, ne može našiti žutih traka – kojima se simbolično pokazalo kako potomci žrtava holokausta djeci Gaze rade isto što i nacisti njihovim djedovima i očevima -  dok će se protiv teističko-konzervativnog terora u Sarajevu nad pripadnicima seksulanih i drugih manjina oglasiti tek nekolicina umjetnika (među njima i Tanović). Pa na to da se sekularni poredak i laičko društvo brane sve dok odbrana ne podrazumijeva konfrontaciju sa desnim čuvarima sehara ili vlasnikom festivala usklađenog ne sa augustom, već sa Ramazanom. Da je, rekoh, imala vremena, Nidžara Ahmetašević bi već odavno primjetila kako je, makar je javnim novcem raspolagao kao da ga je podigao sa štedne knjižice, bivši ministar kulture Gavrilo Grahovac prestao biti Gavro tek kada je, podmirujući društvance iz Refresha, zaobišao vlasnike računa navikle da uvijek ima i nešto za njih. Ili, pored svega ostalog: da je opća kritika društva neznanja i amaterizma, tabloidnog novinarstva i medijskog odstrela ostajala na nivou općeg, dok su se festivalski dnevnici uredno pisali za imperiju diletatntizma, News of the World za siromašne, Radončićev Dnevni avaz.

Pisac Muharem Bazdulj je jednom napisao, a vrijedi ga citirati svakom mogućom prilikom, kako je Sarajevo grad u kojem je važnije biti raja nego biti u pravu. E, upravo je tako godinama, u puno važnijim situacijama od benignog krivog parkiranja, funkcionirao značajan, najveći dio navodno osviještene elite umjetnika ostalih van začaranog kruga u čijem je epicentru Ademir Kenović, potpuno iskren u svojoj želji da gospodari domaćim filmom. Da je Bazdulj u pravu – pa nije raja, samim tim - posvjedočit će i posljednji primjer: redatelj Adis Bakrač i producent Almir Šahinović odbili su prikazati film Ostavljeni na SFF-u u znak protesta zbog privatizacije Udruženja filmskih radnika i selektivno-klanovskog odnosa spram domaće produkcije, zahvaljujući kojem je nagradu za najbolji bh. film u prošloj godini, nazvanu „Ivica Matić“ – što li se, bože, nacionalna nagrada ne zove „Hajrudin Šiba Krvavac“? –  dobio srbijanski (ne srpski, jer se i u BiH može napraviti i srpski film) dokumentarac „Selo bez žena“, redatelja Srđana Šarenca. Iako su svi argumenti na njegovoj strani, Bakrač će podršku dobiti jedino od ogledala i, naravno, producenta Šahinovića, obzirom da je zamijeranje sa isturenim odjeljenjem SFF-a, odnosno Udruženjem filmskih radnika BiH, prosto neisplativo. U bukvalnom ili prenešenom značenju.
Sudarajući se sa motorom zastupnika Tanovića i oskarovca Danisa, Nidžara Ahmetašević je upoznala stvarni  svijet i usput dobila savjet od dobronamjernog policajca: „Najbolje ti je da nastaviš svojim putem i da se ne sekiraš puno.“ Ne bi bilo loše i da konačno shvati kako je, ma koliko je u kampanjama ubjeđivali u drugačije, davno umrla svaka nada da može biti bolje.

Molimo se, rekao bi Teofil Pančić, da ne bude gore. Iako znamo da hoće.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije