Načas spašeni

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'

Jedne predsilvestarske večeri, Lenka i ja bili smo pozvani na party u otmjenu englesku aristokratsku kuću. Lord Atkins je tada bio ministar vanjskih poslova ili energetike, u svakom slučaju jedan od najutjecajnijih i najperspektivnijih engleskih konzervativnih političara. Ugledna obitelj bila je u najbliskijim vezama s kraljevskom obitelji. Žena Lorda Atkinsa bila je izvjesna gospođa Lolica, Beograđanka, vrlo privlačne vanjštine. Jednog je popodneva skupljala leptire po stolovima “El Metroa”, španjolskoga restorana na željezničkoj stanici Hammersmitha, pokušavajući me pratiti u ispijanju bijeloga vina.

Na putu prema kući Lorda Atkinsa, trebali smo te večeri stati u hotelu “Aterneum” u blizini Piccadillyja. Tamo sam imao zakazanu audiciju za jednu malu ulogu u velikom filmskom projektu Paramounta, ’The Saint”. Glavne uloge su igrali Val Kilmer i Elizabeth Shue, oboje na vrhuncu popularnosti toga časa u Hollywoodu. Ja sam bio pozvan da izgovorim par rečenica i jedan manji monolog nekog ruskog generala. Uloga je bila bez veze, iako je monolog imao u sebi neke dinamike i snage.

Bio je petak i kroz High street Kensington auti su se presporo kretali. Prošli smo pored Ninine buduće škole „Montesori St.Nicolas“koja nas je koštala, kako se kaže, 'kao svetog Petra kajgana'. Još kroz jedan mali tunel i izlazili smo točno ispred Aternum hotela gdje sam trebao imati audiciju. Možda zbog kiše koja je sitno padala i uz koju sam se uvijek nekako posebno osjećao i koja me je, uostalom, sjećala na moje bećarske slavonske dane, kad sam rušio sve što se rušiti dalo i ponašao se kao Đuka Begović kad preuzima svake noći svoju sudbinu u vlastite ruke, tek ja sam iznenada, kroz zube prosiktao Lenki: „Vozi dalje!“

I sama umorna od tih naših Londonskih mjeseci bijede, neimaštine i poniženja, bez riječi je pritisnula gas. Auto je klizio prema Piccadillyju i činilo se kao da smo lebdjeli u nekom bestežinskom stanju. Ni riječi nismo progovorili. U toj našoj okamenjenoj šutnji bilo je  nekog nakupljenog očaja od ove duge četiri ratne godine koje su nas izbacile iz naših gradova, naših stanova, naših života....

I kiša je počela krupnije padati i Londonska studen se je uvukla u nas, te nas prikovala za sjedišta našeg starog BMW-a koga smo dobili na dar od Lenkine Bolivijanske rođake Sarite i njenog muža Richarda.

Zatim je Lenka, bez da je išta rekla, naglo skrenula lijevo u jednu malu ulicu, napravila krug i vratila se na High street Kensington. Ubrzo je stala ispred hotela Aternum i vragolasto rekla: E pa Šuki, hajde da snimimo ovaj film, a onda ćemo im „jebati sestru Bosiljku“...Voljela je ponekad citirati moju omiljenu psovku.

Za razliku od mladoga i nadobudnoga američkog režisera, Philip Noice je bio beskrajno zanimljiv i krajnje jednostavan. Govorio je smireno i pažljivo me promatrao dok smo razgovarali. I on mi je spomenuo da me je gledao u Makovom filmu ”Manifesto” i da je, uostalom, dobar prijatelj s Makavejevim. Svidio mu se jako i “Before the rain”.

Pitao me o Jugoslaviji i o ratu. Prijatelj je, kaže, s Brankom Lustigom, koji ga je upoznao s predsjednikom Tuđmanom. Prijatelj sam i ja s Lustigom i nekako posebno ponosan na njegova dva Oskara. Kao da su te visoke filmske nagrade dodijeljene i svima onima divnim jugoslavenskim filmadžijama koji su poput Branka film voljeli iz dubine duše i gotovo živjeli samo za njega.

Zatim me zamolio da snimi kamerom taj mali monolog ruskoga generala. Kaže da “Studio” mora odobriti svakoga glumca.

Pročitao sam monolog. Dosta uspješno, čini se.

- Možete li još jednom probati, s malo više glasa i snage… Kao Antonije, nakon Cezarovog umorstva?

Dodao sam gas. Shakespeare mi je, uostalom, u krvi.

Bio je više nego zadovoljan. Ponudio me čašom vina.

- Što se mene tiče, ulogu ste dobili - rekao je – ali imam ja na umu nešto drugo…
Zagonetno se smješkao.

Zatim je uzeo skript “Sainta” i kaubojski mi ga bacio preko stola.

- Pročitajte i spremite mi za dva dana dvije scene Borisa Tretjaka, ruskoga milijardera.

Nakon dva dana došao sam ponovno u hotel „Aterneum“.

- Paramount Studio hoće za Tretjaka neko veliko ime, Maksymiliana Shella ili Anthonyja Hopkinsa, a ja hoću vas.

Zatim smo snimili te dvije odabrane scene. Bio je zadovoljan. Opet me ponudio vinom i ja sam se nakon dugo vremena osjetio u Londonu nekako važno toga popodneva.

Nakon tjedan dana stigao je odgovor iz Holywooda: Da. Njima se sviđa ovaj «Rus».

Lenka je otvorila šampanjac i dugo u noć orila se pjesma u našem stanu na Shepard's Bushu.

Sreća nas je dotaknula. Bili smo načas spašeni!

A da nije okrenula auto one večeri na Piccadilly streetu?