Na putu rata i mira

Sa savjetnicima kakve ima, Željku Komšiću politički protivnici i kritičiri ne trebaju. Evo, desetak je dana prošlo od njegove izjave da će bosanskohercegovačke patriote, u slučaju proglašenja neovisnosti Republike Srpske, uzeti oružje i braniti cjelovitost države. Te riječi, ovako ili onako složene, ali bez promjene konteksta, prenijeli su svi bitni mediji iz regiona, dok su u širem zavičaju, u Bosni i Hercegovini, i naročito u njenom manjem entitetu, svi koji drže do sebe i vlasti – obrnuto zapravo – našli vremena da Komšiću uzvrate verbalnu vatru, optuže ga kako – što zvuči pomalo smiješno – radi na rušenju BiH, ugrožava stabilnost i tako to. Cijelu prošlu sedmicu je član Predsjedništva BiH, gdje je stigao, objašnjavao šta je zapravo htio reći i koliko, u suštini, ima pravo. 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

„Rekao sam ono što svi znaju i čega se svi boje“, kazao je Komšić u jednom od tumačenja svog intervjua Oslobođenju. Da, kako piše na početku, savjetnike nije birao po kafanama i prijateljskim vezama, onako i čisto da nekome osigura platu, Komšić bi to što, zbilja, svi znaju, a čega se razumni i boje, izgovorio drugačije - a da znači potpuno isto. Ne prijeti, naime, on ratom, niti, u ovom slučaju, teškim riječima skuplja političku podršku za svoj, po svemu sudeći, propali politički projekat, već zaista upozorava na očito i na, o čemu imamo podosta iskustva, pogubne posljedice onoga što Dodik vidi na kraju svog puta. Kako god on taj put opisivao. 

Dakle, da evo sada, danas, u srijedu dvadeset i osmog augusta, Republika Srpska proglasi neovisnost, zatraži međunarodno priznanje i stolicu u Ujedinjenim narodima, do sutra ujutro bi se u Bosni i Hercegovini pucalo. Ne onako žestoko kao prije dvadesetak godina, ali svakako puno žešće nego na svadbama i bliskim susretima pripadnika zavađenih gangova. Istina, da sutra, u četvrtak, dvadeset i devetog augusta, neko u  u Federaciji, u Sarajevu, proglasi Republiku Srpsku nepostojećom, ukine njene institucije i kaže kako se na četrdeset i devet posto teritorija BiH nalazi ništa, do petka bi se pucalo. Samo što bi se na puške, da parafraziramo Komšićev intervju, podigle srpske patriote i branile granice manjeg entiteta. 

Razlika između političkog Sarajeva i iste takve Banja Luke je što u glavnom gradu oba entiteta ne postoji niko relevantan i ozbiljan, mentalno zdrav i sa bilo kakvom moći, a da ozbiljno misli kako ima načina da se tu, u Predsjedništvu ili preko puta Holiday Inna, ukine RS. Svjedoče to i Komšićeve naknadne izjave o ratu i miru i nešto stariji istup Bakira Izetbegovića koji je lijepo, glasno i svojim riječima, rekao kako Bošnjaci Republiku Srpsku ukinuti neće. Prešutio je da ne mogu, ali to nije najbitnije.

Tamo blizu, sa druge strane nišana, u Banja Luci, Milorad Dodik evo godinama kao papagaj ponavlja istu priču o nezavisnosti RS-a. Istini za volju, svaki puta kaže i ono što je jednom bliskom saradniku priznao, nakon što ga je ovaj upitao vidi li kako Srpska izgleda na karti i kako tačno misli izvesti njenu tranziciju iz bosanskohercegovačkog entiteta u samostalnu državu: „Ja se ne mislim tući“, rekao je Dodik poodavno.

Problem sa Dodikovim željama i mogućnostima je, međutim, u tome što bi se, htio ne htio, morao potući. Diplomatski, mirni put RS-a ka samostalnosti, naime, ne postoji. I tu možemo povući paralelu između bosanskog entiteta i bivše srbijanske pokrajine nastanjene u većini Albancima. 

Nije, naime, Kosovo postalo neovisno samo zato što je to bio cilj tamošnje političke elite i želja njegovih stanovnika, niti Srbija neovisnost Kosova priznaje nakon što je vidjela da je isto napravila Amerika. Republika Kosovo je, jednostavno kazano, a tačnije ne može biti, posljedica vojnog poraza Slobodana Miloševića, doživljenog nakon što je od 1987. uporno i naporno radio na tome da sve i jedan Albanac na pomen Srbije dobije srčani udar. Da je bilo obrnuto, da NATO nije pomogao UČK i da je srpska vojska porazila albansku, Kosovo bi danas, bez obzira na sve želje i snove, bilo u položaju poput novopazarskog kraja. Put do, recimo tako, diplomatskog postizanja neovisnosti, na Balkanu počinje ratom i ovisi o njegovom ishodu. (Postoji, naravno, i druga opcija: da se predstavnici konstitutivnih naroda BiH sastanu u prigodnom ugostiteljskom objektu, nazdrave i slože kako ovako ne ide i dogovore takozvano mirno razdruživanje. Tek je to izvjesno koliko mogućnost da predsjednik Republike Srpske postane Haris Silajdžić, a Herceg – Bosne Željko Komšić.)  

Svaka je priča o neovisnosti RS-a veća prijetnja lohotnom miru od bilo kako izgovorenog onoga što svi znaju i čega se, nadati se, svi boje. I da je, kao što nije, u BiH manje strasti, a više pameti – situacija je, znamo, obrnuta: pamet je odavno potpisala kapitulaciju pred strastima - izjave poput Komšićeve, posebno nakon pojašnjavanja, bile bi, ako ne terapijske, ono makar preventivne. Služile bi kao podsjećanje na ono što slijedi poslije krivih političkih izbora i kolektivnih juriša prema nedostižnom. Tačnije, na ono što je već jednom bilo i ostavilo posljedice od kojih se Bosna i Hercegovina nikada do kraja neće oporaviti.