Na kraju Daytona

Oni što, makar k'o kroz maglu, pamte Olimpijske igre u Sarajevu, sjećaju se i radijskih informativnih emisija iz decenije koja je smijenila osamdesete. A u njima, vijestima i dnevnicima, obavezno u prvim minutama, emitiran je i izvještaj „našeg dopisnika iz New Yorka, gdje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija zasjedalo povodom...“ I onda bi se, nakon najave, čuo glas Erola Avdovića koji smrtno ozbiljan govori o tome kako je ono Vijeće sigurnosti nakon višesatne rasprave usvojilo rezoluciju broj hiljadu osamsto trideset i dva za Bosnu i Hercegovinu, zahtijevajući bezuslovni prekid vatre, deblokadu gradova, nesmetanu dostavu humanitarne pomoći i, što bi rekli Nadrealisti, da se Kemo izbaci iz kuhinje.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Uglavnom, Kemina sudbina nije poznata. Ostalo jeste: čim bi Ratko Mladić čuo da je Vijeće sigurnosti usvojilo rezoluciju tu i tu, izašao bi ispred komande, počešao jaja i naredio dva-tri dana granatiranja „Velušića“, jer „tamo nema srpskog življa mnogo“. Ono malo, je li, ako i pogine, nije velika šteta.

I tako se, eto, Erol Avdović der'o kao da ga gule, Vijeće sigurnosti je usvajalo rezolucije i rezolucije, dok je đeneral Mladić vikao: „Pali!“ Na svaku rezoluciju makar plotun, ali ako je na snazi primirje. Ako nije – onda ide rokanje dok se cijevi ne otope. I sve tako dok NATO nije počeo sipati rezolucije razorne eksplozivne moći.

Diplomatski ratovi ne postoje, već se samo tako zovu i u njima se na odluku odgovara odlukom, na rezoluciju press konferencijom, na pritisak promjenom kursa u vanjskoj politici. U pravim ratovima se na vatru odgovara vatrom, dok je sve drugo podgrijavanje nade slabijima. Eno, vidimo u Palestini da se niti jedna izraelska raketa nije vratila na mjesto s kojeg je ispaljena, zato što se silan svijet zgraža nad uništavanjem Gaze.
Nikome nije za utjehu, ali treba reći: ako su Palestinci mogli od nas – a jesu i na svom primjeru – naučiti da su najefikasnije diplomatske pripreme one artiljerijske, tako i mi, ako nam je lijeno suočiti se sa svojom stvarnošću, od njih možemo naučiti da se granice država ili barem područja pod punom političkom kontrolom, markiraju vojnim čizmama. Ne zovu, naime, Amerikanci džaba svoju diplomatsku mrežu – drugom vojskom. Ona, naravno, nastupa nakon prve.

Papir, da skratimo, svašta trpi, ali ne i zapaljive granate.

Međunarodna krizna grupa (ICG), objavila je svoj posljednji izvještaj – baš posljednji, jer se sada zove, kako javlja Glas Amerike, The Balkans Policy Research Group – pod naslovom „Bosanska budućnost“ i u njemu priznala da je Dejtonski sporazum propao. Nije im, vala, mnogo trebalo, samo malo manje od dvadeset godina da shvate kako je Bosna i Hercegovina, ovakva kakva već jeste, nešto kao drvena peć: može postojati, samo se ne može iskoristiti. No, to smo svakako znali i nisu nam trebali think-thankovi, eksperti i grupe takvih, da nas nauče kako ne valja vruć vode.

Ne rade u ICG-u neki dokoličari koji platu primaju da zapišu kako je Zemlja okrugla, pa su nakon konstatacije da BiH klizi u nestanak, ponudili i nekoliko mogućih rješenja. Dakle, nakon precizne dijagnoze, samo zakašnjele, slijedi niz prijedloga efikasnih terapija: od unije četiri entiteta – tri etnička i distrikt Sarajevo, preko zajednice jezičkih područja – bosanskog, srpskog i hrvatskog, ukidanje Federacije, do smanjivanja Predsjedništva za dva člana i uvođenja mogućnosti da se neke parlamentarne odluke donose većinom, bez obzira na to odražava li ta većina nacionalnu strukturu... (Osim toga, preporučuje se, što je toliko naivno da je simpatično, masovnije uključivanje građana u političke partije kako bi se one, posljedično, demokratizirale, baš kao da je unutarstranački demokratski kapacitet proporcionalan broju članova. )

Nesreća sa ICG-ovim prijedlozima nije u njihovom sadržaju, već u mjestu radnje: dobro ili najmanje loše rješenje za BiH se može uz mnogo truda naći, ali se, ukoliko podrazumijeva bilo kakav, a kamoli poveći ustupak, jednostavno ne može provesti. U prijevodu, klima je još uvijek takva da bilo šta što iole odgovara jednima, barem jednom od ostalih naroda ne odgovara nikako, o čemu god da je riječ.

Zato, bio on dobar ili loš, izvještaj ICG-a i svaki prijedlog Međunarodne krizne grupe, strašno liče na one raporte o tome da je Vijeće sigurnosti nakon višesatne rasprave usvojilo rezoluciju broj hiljadu osamsto trideset i dva... Samo što se na diplomatske inicijative više ne odgovara pucnjevima po najbližem neprijatelju, već verbalnom artiljerijom.

Naravno da je za BiH najbolje bilo koje rješenje oko kojeg se unutar nje može postići dogovor, samo što se unutar nje oko ničega bitnog dogovor ne može postići. Svako približavanje nekom podnošljivijem ustroju, vidjeli smo, završi kao famozni Aprilski paket ili kasniji Sporazum iz Pruda, na kojeg se ICG poziva, iako je od dogovora Tihić – Čović – Dodik, ostalo ogromno ništa.

Istina, u Međunarodnoj kriznoj grupi toga nisu nesvjesni, pa je jedan od mogućih, najizvjesnijih scenarija za blisku, bosansku i hercegovačku budućnost, onaj vidljiv u retrovizoru. To što će se nositelji glavnih likova promijeniti, međutim, ne znači mnogo. Tačnije, znači otprilike koliko su rezolucije Vijeća sigurnosti značile onima na koje su padale bombe.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.